Što uopće radiš kad saznaš da imaš rak?!
Netko je odlučio da si ti ta koja je dobila “poklon” zvan rak, karcinom, podstanar, nešto što ne treba biti tu…može dalje po osobnom izboru. Ali što dalje, što s tim saznanjem? Sjesti i čekati da te netko uzme za ručicu i povede? Ne, krojači svoje sreće, svoga života ne čekaju. Krojači svoje sreće kreću dalje, hrabro u borbu.
I tako sjedimo nas dvoje kao uvijek, kao kad uz kavu prepričavamo dan, samo nešto se promijenilo, negdje smo zapeli, negdje gdje ne pripadamo, gdje nitko ne bi trebao pripadati.
Šutimo, svatko u svojim mislima. Prebiremo po stranicama onoga što je bilo ili onoga što će biti, tko zna. Gledam ga krajičkom oka, iako je moja stijena, vidim brigu koju pokušava skriti. Mom detektivskom, stručnom oku ne promiče ništa.
U trenutku mi proleti misao, što će biti ako me ovo čudovište odnese, kako će njih troje. Pljus, sočno sam odvalila tu pljusku sama sebi u mislima, najsočnije moguće. Nećemo tako Marina, imaš ti još posla tu.
Što uopće radiš kad saznaš da imaš rak, osim što ne znaš što bi sa sobom?!
Misli lete, otkud krenuti, nešto moram napraviti, ne mogu sjediti i čekati. U životu nisam sjedila i čekala da mi netko nešto servira pa neću ni sada! Idemo, pokreni dupence.
Što uopće radiš kad saznaš da imaš rak, osim što ne znaš što bi sa sobom?!
Baš je danas moj doktor morao raditi ujutro. I onda mi sine - ginekologica! Ustajem kao da mi je stražnjica dotakla lavu, oblačim se i jurim u Dom zdravlja.
Odmah me prima, dajem joj nalaz koji ja bajdvej nisam ni pogledala. Otvara ga i u čudu me gleda, “pa što je ovo” pita me. Nemam pojma o čemu govori. Pokazuje mi nalaz, na njemu jedna jedina rečenica "primarni tumor dojke veličine 10 mm". Kaže da nikada nije vidjela ovakav nalaz karcinoma i to što piše da je tumor ništa ne znači, jer je tumor svaka izraslina na tijelu pa i najobičniji madež. Ona ne vjeruje da je nešto ozbiljno, ali za svaki slučaj me naručuje na mamografiju. Daje mi papirić s imenom, ako budem htjela drugo mišljenje, drugi ultrazvuk.
Izlazim s uputnicom za mamo koja je za dva dana i papirićem s imenom, koji će se pokazati kao najveće blago.
Osjećam malo olakšanje, možda.
Za dva dana s uputnicom u torbi krećem na pregled koji mi baš i nije drag, mamografija. Uvijek vraški boli kad mi stisne lijevu dojku u kojoj se nakupilo svega, samo još fali mali alien, ups pa i on je tu. Skoro sam zaboravila na to malo čudovište.
Sa srcem u peti, kao uvijek prije pregleda dolazim pred ambulantu, čekam da me prozovu i vrtim filmove. Što ako ovo, što ako ono...voljela bih imati mozak koji stoji u leru i misli o tome što ću obući sutra na posao ili što ću skuhati ili što ja znam, gdje ću na kavu.
Čujem svoje prezime i ulazim kao da me giljotina čeka. Dajem sestri nalaze ultrazvuka zadnje tri godine s tom "cistom" koja polako ali sigurno raste, prepričavam joj sve, pokazujem onu jednu čudnu rečenicu na zadnjem nalazu ultrazvuka, sva sam se uživjela.
Ona se nasmije i kaže “dušo sve ćemo to pokazati doktoru”.
Skidam se, obavljamo pregled, okreni se ovako, okreni se onako, boli lijeva dojka, sva sam sazviježđa prebrojala.
Znam da mi neće ništa reći, ali onako usput tražim da mi kaže bilo što, da mi da nekakav znak, namigne mi, bilo što, jer tjedan dana čekanja pretvorit će se u sto godina brige. Kaže da ne smije ništa reći.
Oblačim se i izlazim, vidi moju brigu, osmjehne se, gleda me u oči i kaže “dušo bit će sve u redu”.
Yes, to je to, to bi moglo biti to, moglo bi biti dobro, nekakav znak jelda, govorim sama sebi. Budimo realni, da mi je rekla “a” prihvatila bih kao dobar znak, jer mi je u tom trenutku jedino falilo to malo “a” da poletim.
Malo zadovoljnija izlazim van, kiša pada, nema veze, bit će dobro, mora biti dobro, hoće li?
