Što znači uspjeh u životu?
„Voljela bih da ne sakupljamo životne frustracije, stvaramo nove i prenosimo ih dalje na nove naraštaje.“ Ovako piše Mateja Barić, mlada umjetnica, tek joj je dvadeset sedam godina, iza sebe ima borbu s leukemijom, a u riječima je snažna. Za sebe kaže da je oduvijek bila ozbiljna i empatična, a bolest joj je donijela zrelost. Svoje emocije pretače u slike, a svaka od njih je odraz trenutnog stanja ili viđenja svijeta oko sebe. Tekst je nastao uz sliku (niže u tekstu), koju je simbolično i moćno nazvala „Krv, rak i novi početak.“
Vjerujem da svatko od nas ima različito poimanje istog. Za mene je, na primjer, uspjeh konstantno učenje, uviđanje vlastitih negativnih osobina i loših životnih navika. Volim se rukovoditi određenim moralnim načelima, misliti na druge osobe i ne isticati sebe kao nekog najposebnijeg individualca.
Vjerujem da idealan život na ovoj planeti ne postoji, barem mi iskustvo ukazuje na to. No, kada bi se svatko od nas kao pojedinac barem malo više potrudio biti razuman, suosjećajan, možda bismo ipak ovo vrijeme provedeno na Zemlji učinili malo manje anksioznim mjestom.
Nekako, sa svojih ne tako puno godina u ovom svom životu, mogu zaključiti da su ljudi promjenjivi - najviše utjecaja imaju okolnosti i samo životno okruženje. Svatko od nas ima različite životne situacije i vjerujem da nikome nije lako - barem u nekom području u životu. Često je problem što živimo po određenom uzorku, što se ne usudimo pomicati granice. Usudim se čak reći da ponekad živimo samo da bismo živjeli i stvarali nove živote.
Iako reagiramo na emocije i suosjećajni smo, također lako zaboravimo bitne stvari i opustimo se, kada uživamo u malo boljim i sretnijim okolnostima.
Mislim da bismo upravo tada trebali raditi na vlastitom osvještavanju, na nekom unutarnjem buđenju.
Danas-sutra, koliko god godina imaš, nađeš se na primjer, u zagrljaju smrti, a misliš kako si na svom životnom vrhuncu. Mislim da tada postaješ svjestan te krhkosti u životu, ali zar je potrebna takva situacija da bismo se osvijestili?
I onda opet jedna druga krajnost - vječne predrasude. Na primjer čekaš u čekaonici i kaže ti starija osoba kako ti još ništa ne znaš o životu, kako nisi ništa prošao, no ta ista osoba zapravo ne poznaje tebe ni tvoj put (kao ni ti njen). To nam je često problem, ne vidjeti dalje od ovog tijela, pogotovo u današnje doba kada se to tijelo smatra vrhuncem i pokušavamo ga mumificirati - fotografirati što više fotografija iz najboljeg ugla.
Ova slika je zapravo vrlo jednostavna i dio je mog iskustva - krv, rak i novi početak. Vjerujem da mnogi nemaju s kime podijeliti svoje teške borbe, faze, trenutke ili kako god to nazivamo.
Pozivam vas na otvorenost, na komunikaciju, na rješavanje problema, na zdrav mentalni život. Voljela bih da ne sakupljamo životne frustracije, stvaramo nove i prenosimo ih dalje na nove naraštaje. Naša se nezadovoljstva mogu popraviti do neke mjere, a često je komunikacija ključ. Ponekad su potrebniji malo ekstremniji koraci i pomoć stručnih osoba. Krug ne mora ostati zatvoren. Ako ne možemo sami riješiti neke životne situacije, nema nikakve sramote u tome da si međusobno pomažemo, učinimo taj prvi korak i tražimo pomoć ili savjet.
