Suočavanje s rakom
Svi mi s dijagnozom raka kažemo da nismo naša bolest, nismo naša dijagnoza, nismo onaj prefiks CA. Ako to za nekoga vrijedi, onda je to Ivana. Kada sam je upoznala bila je slaba, u fazi kemoterapija, ali ubrzo sam shvatila da je Ivana veliki borac, Ivana je široki, zarazni osmijeh koji te osvoji na prvu i uvuče se pod kožu. Kao i svi imala je uspone i padove. Prvotni šok zamijenila je odlučnost u suočavanju s neprijateljem rakom i njegovom uništavanju. Bila je ispunjena nadljudskom snagom, kako to sama kaže.
Sjedila sam u čekaonici Klinike za tumore uvjerena u dobar nalaz citopunkcije. Moja glavna preokupacija bila je dobiti svoju desetogodišnju kćer na telefon, jer sam ju trebala podsjetiti da ode u školu. Nisam ju mogla dobiti. To me brinulo. Nalaz me nije brinuo, jer ja sam dobro. Tako mora biti.
Rak dojke. Bila sam sigurna da se to meni nikada neće dogoditi. To se događa nekom drugom. Ne, ja nemam ni jedan faktor rizika. Cijeli život pazim što jedem, ne pušim, ne pijem ni sokove, a kamoli alkohol. Meni se ne može dogoditi takva bolest.
Upravo zato sam doživjela strahoviti šok kada sam prije godinu dana čula rečenicu: “Imate rak dojke i metastaze u limfnim čvorovima.” Srušio mi se svijet. Raspala sam se. Plakala sam danima. Imala sam trideset devet godina. Nisam mogla izgovoriti, te riječi nisu mogle izaći iz mojih usta. Tada je moja najmlađa kćer imala dvije godine, drugo dvoje su taman napunili deset i sedam.
Kako rak? Meni? U jednom sam trenu ozbiljno posumnjala u to da su zamijenili nalaze. Ali ne. Ovaj puta mogu reći na žalost nalaz je bio moj.
Luminal B, HER2 negativan, 5x2 cm. Rak. Što je osoba mlađa, rak je agresivniji. To me nije obeshrabrilo. Bila sam odlučna u tome da ga želim uništiti. Nisu mi svi dani bili sretni, nisu ni svi bili tužni. Taj period bio je ispunjen nekom nadljudskom snagom, strašnom borbom za život. Bilo je dana kada sam fizički bila dosta loše. Bojala sam se. Onda bih opet malo ojačala i rekla sama sebi “možeš ti to Ivana, glavu gore!” Kad god sam bila u prilici bila sam našminkana i lijepo obučena. Da nisam bila bez kose, nitko ne bi ni mislio da sa mnom nešto ne valja. Trudila sam se više smijati nego plakati.
Sjećam se trenutka kada sam ostala bez kose. Obrijali su me kćer i muž u dnevnom boravku. Srce mi je pucalo, ali smijala sam se. Stavila sam rozi ruž. SkriIa sam suze. Iz toga smo napravili igru. Nisam htjela da djeca to dožive tragično. Objasnila sam im da će kosa narasti, da ću biti dobro. Iako ponekad ni sama nisam vjerovala u to, pred njima sam se trudila biti jaka. Sigurna u sebe.
Muž im je objasnio da će mi kosa narasti brže ako se budem više smijala. Najmlađa kćer je to vrlo ozbiljno shvatila. Trudila se nasmijati me, bila je strpljiva, pažljiva, tiha. Često se nisam dizala iz kreveta, ona se igrala pored mene. Toliko razumna, a tako malena. Postepeno, prilagodili smo se.
Godinu dana kasnije, još uvijek se prilagođavam. Sve je to u redu. Svatko sebi treba dati dovoljno vremena da prihvati promjene. Život može biti lijep, ispunjen i prepun lijepih uspomena usprkos dijagnozi.
S obzirom da je moj tumor hormonski ovisan, u tijeku je kemijska kastracija i hormonska terapija narednih pet do deset godina.
Sada kada je iza mene pet mjeseci kemoterapije, mastektomija i rekonstrukcija trajnim implantatom, disekcija aksile (izvađeno osam limfnih čvorova), dvadeset pet frakcija zračenja dojke i aksile, mogu s pravom reći, jača sam nego sam mislila da ću biti.
Voljela bih reći da sam promijenila život, živim i dišem drugačije. Još uvijek sam često u bolnici. I dalje osjećam bol, još se nisam potpuno oslobodila straha od nalaza. Bez obzira na sve i dalje čekam taj tren kada ću progledati novim očima. Doći će trenutak za to. Još nije sazrelo vrijeme. Prepuštam mu se, vremenu, bez pritiska.
