Tijelo i um „osobe C“ – jesmo li ipak više od puke kategorije sklone raku?
Jesmo li sami izazvali bolest? Je li rak došao zato što smo nešto krivo napravili, krivo se osjećali ili pojeli nešto što ne spada u spektar zdrave hrane? Neki kažu da je „osoba C“ upravo ta osoba, sama kriva za onu malu, a nezgodnu riječ „rak“.
Oboljeti od raka, samo po sebi je nezgodno i stresno umu i tijelu, no postoji još jedna nezgodnija stvar – staviti teret te iste bolesti baš na leđa samog pacijenta. Teorija o „osobi C“, teorija je od koje se diže kosa na glavi, a počiva na tome da je ona sama svojim emocijama, brigama, načinom nošenja sa stresom, promjenama u životu i negativnošću upravo ta koja je rak i prizvala.
Svi smo mi jedinke za sebe sa dobrim i lošim emocijama, dobrim i lošim načinom nošenja sa životnim situacijama, nismo kategorije osoba s greškama i bez njih.
Zašto je važno pročitati ovaj tekst? Jer nas vodi kroz put bolesti, od početnog upadanje u razne zamke svega onoga što smo u tuđim očima napravili krivo pa sve do shvaćanja besmisla ove teorije.
Kako naša autorica teksta Ana kaže: „Zapamtimo - mi smo borci, a ne skup neprikladnih osobina.“ Pročitajte Anin tekst.
Teorija o osobi koja sama "priziva" rak
„Osobe C“ nisu osobe s novom krvnom grupom. „Osobe C“ su, popularno rečeno, one čija je osobnost, navodno, sklona raku – „cancer-prone persons“ ili „cancer personality“.
Termin je to koji postoji gotovo trideset godina u literaturi, no u posljednje mu se vrijeme posvećuje veća pozornost.
Teorija počiva na pretpostavci da postoje osobe sklone raku, tj. da naše određene osobine čine tijelo podložnim takvom oboljenju – doslovno ga „prizivaju“.
Američko udruženje za borbu protiv raka u takve karakteristike osobnosti ubraja potiskivanje emocija, preuzimanje dužnosti i odgovornosti koje izazivaju stres, negativno reagiranje na životne promjene i otpor prema njima, negativnost i pesimističnost, sklonost depresiji te pretjeranu briga o drugima. Tu su, dakako, i potreba za odobravanjem te želja za ugađanjem.
Karakteristike osobnosti koje su, pak „otporne“ na rak su izražavanje emocija na pozitivan i konstruktivan način, uspješno kontroliranje ljutnje, sposobnost reći ne, optimizam i nada, izostanak brige i traženja odobravanja. Prilično stroga podjela s brojnim krajnostima, zar ne?
Kladim se da smo svi pomalo kombinacija navedenih osobina jer smo slojevite jedinke, osebujni i jedinstveni, složeni sklopovi sposobnosti, sustava vrijednosti, motiva, emocija, ciljeva i namjera. Bespredmetno je, isto tako, tumačiti što je za koga stresor.
Budimo nježni i strpljivi s emocijama
Čitajući ovu strogu podjelu, lako je upasti u zamku osobnog preispitivanja, sumnje i razočaranosti jer nam impliciraju da smo za bolest krivi – sami.
Kad se tome pridoda i stav okoline koji uvijek traži „razlog“ zašto je nešto pošlo po zlu, osoba koja se nađe u teškoj zdravstvenoj situaciji nema puno manevarskog prostora za mirno i staloženo promišljanje.
Sjetimo se da je u takvim situacijama prirodno prolaziti i nekoliko faza – fazu negiranja, ljutnje, pregovaranja, tuge i prihvaćanja. Svaka je emocionalno iscrpljujuća i zahtijeva energiju.
Očito je, dakle, da teret bolesti sa sobom nosi milijun malih dodatnih tereta koji se otkrivaju jedan po jedan, kao kada iz prepunog kovčega krenemo raspakiravati odjeću. Potraje dok se sve ne posloži na svoje mjesto.
Rado bismo bili što uredniji u slaganju i izbjegli gomilanje i gužvanje. Pokušavamo ostati prisebni, popratiti sve što se od nas traži u sklopu liječenja, poduzimamo sve što treba, a u pozadini, tiho i neprimjetno (a dobrim dijelom i nesvjesno), tek krećemo s raskrivanjem slojeva emocija. Nažalost, rijetke su ugodne.
Stružemo sloj po sloj i pokušavamo se naučiti nositi s onim što zateknemo. U tom iscrpljujućem natjecanju psihe i tijela probajmo zamisliti kako oboljeloj osobi zvuči teorija o osobnosti koja je „predodređena“ imati rak. Osobnost koja ga je „prizvala“.
Prva ću objasniti kako sam se osjećala – zatečeno, a pomalo i zgroženo. Zgroženost prelazi u ljutnju, a ljutnja u otpor. Zar smo svojevrsne neotporne greške?!
To što je teorija popularna ne znači, naravno, da je jedina ispravna, već znači da će je mnogi pokušati zloupotrijebiti. Ne treba stoga upadati u zamku čitanja bez razumijevanja, a ne treba ni puno očekivati od loših prijevoda sa stranih jezika u kojima nerijetko poanta iščezne u činu prevođenja.
Valja u ovom pristupu pronaći ono što je smisao, ono što nam može pomoći – teorija nas poučava da su bolesnikov stil suočavanja, ponašanje i strategija oporavka odlučujući u ovim životnim situacijama.
Dakle, veza uma i tijela presudna je kada se radi o učinkovitosti naše borbe. Naša opremljenost određenim osobinama, ali i želja da razvijemo određenu pozitivnu osobinu čini nas dostojnim protivnikom raku. Mi smo borci, a ne skup neprikladnih osobina.
Zato nikada neću prestati pisati i ponavljati - nitko nije manje ili više „zaslužio“ bolest.
Mi smo borci, a ne skup neprikladnih osobina
Nema tu manje ili više privilegiranih. Nitko nije svjesno odabrao bolest. Nisu naše osobine „pogrešne“ ili „ispravne“. Čim su naše, vrijedne su jer smo zbog njih to što jesmo.
Drugo je sada pitanje koja nam više ili manje koristi u životu, no za tu procjenu mjerodavni smo jedino – mi sami. Mijenjamo se, prilagođavamo, učimo, odbacujemo stare i usvajamo nove. To je rast i razvoj.
Ponavljam: u vrtlogu bolesti najmanje nam treba osjećaj krivnje. Mi smo jedinstveni, ali isto tako jedinstveno je i naše iskustvo bolesti.
Ne, ne trebamo svi misliti isključivo pozitivno. To će određenim sazrijevanjem kroz proces liječenja i ozdravljenja polako postati naš izbor i krilatica.
Ne, ne trebamo svi slušati tuđa iskustva. Naše će nam se nametnuti kao jedino mjerilo, jer uspoređujemo se jedino sa samima sobom, a ta će misao s vremenom pobijediti.
Ne, ne trebamo skrivati da smo slomljeni, tužni, razočarani i bez nade. Jer: „S tijelom nema nagodbe, nema linije manjeg otpora. S tijelom moraš iskreno.“ (Maja Vukoja, dr. med., spec. psihijatrije)
Dodala bih: i s umom. Ponekad mi se čini da u procesu ozdravljenja zapravo ponovno upoznajemo um s tijelom i obratno.
Dobar dan, draga glavo, ovo je tvoje tijelo. Sto puta će odustati pa ćeš ti morati „raditi“ za oboje. Dobar dan, drago tijelo, ovo je tvoja glava. Dosta vremena ćeš se osjećati obezglavljeno, no ne daj da te to obeshrabri.
Iskustvo bolesti previše je osobno, složeno i bolno da bismo se svrstavali u kategorije, smišljali mjerne jedinice za muku, bol ili trud i svodili se pod zajedničke nazivnike.
Previše je složeno i bolno tražiti univerzalne krivce. Ili bilo kakve krivce. Nemojmo olako shvaćati nešto toliko slojevito kao obolijevanje, liječenje i ozdravljenje. Nemojmo olako shvaćati sebe i svoju osobnost.
I zapamtimo - mi smo borci, a ne skup neprikladnih osobina.
