Tko će vas zamijeniti?!

Sa dvadeset četiri godine si otkrila da imaš rak dojke

Čudno mi je kako nisam i prije primijetila. Jedan dan sam se oblačila, htjela zakopčati grudnjak, prst mi je slučajno proletio ispod pazuha i tada sam primijetila kvrgu, tvrdu i malo pomičnu, bila je baš ispod kože. U tom trenutku mi je prošlo kroz glavu „Isuse Bože ja imam rak!“ To je bila prva misao.

Odmah sam pokazala mami i rekla mi je da idem doktorici da vidimo o čemu se radi. Doktorica je rekla da se u tim godinama sigurno radi o fibroadenomu i da se ne moram brinuti. Kako mi sve skupa nije dalo mira, nakon mjesec dana sam se vratila kod doktorice i tražila uputnicu za ultrazvuk.

Na ultrazvuku je bila vidljiva tvorba, ali bila je pomična i nespecifična pa su me poslali na punkciju. Nalaz punkcije je pokazao maligne stanice, ali ja toga nikako nisam bila svjesna. Vidjela sam što piše, ali mozak nije mogao prihvatiti da se stvarno radi o raku dojke.

Nakon toga išla sam kod kirurga koji je rekao da nalaz nije dobar i dosta me preplašio. Poslao me u KB Dubrava, gdje su mi odmah nakon pregleda zakazali termin operacije. U tom trenutku mi kirurg čak nije ni rekao da se radi o raku, nego da ćemo vidjeti nakon operacije.

Kada sam trebala ići doma iz bolnice, došao je do mene, potapšao me po ramenu i rekao: „Na žalost, moram Vam reći da se radi o raku.“ Ni dalje nisam prihvaćala da je to stvarno tako, podsvjesno vjerojatno jesam, ali mozak nije nikako prihvaćao.

Završila sam na onkologiji na Rebru, gdje sam išla na kemoterapije, zračenje, Herceptin, injekcije za gašenje jajnika i na kraju Nolvadex.

Pila sam antihormonsku terapiju skoro sedam godina. Prvih pet godina sam dobro podnosila, imala sam klasične nuspojave poput valunga, nesanice, malo umora.

Zadnje dvije godine su mi bile užasne, mentalno zdravlje mi je stradalo, počela sam osjećati tjeskobu i depresiju. To nisam bila ja, nisam se uopće mogla prepoznati. Bilo je puno nedorečenih stvari poput posla, zasnivanja obitelji, budućnosti i u jednom trenutku je postalo previše. Stalno sam bila doma, nisam imala volju niti za druženjem, baš mi je bilo loše. Godinu dana sam pila antidepresive, jer jednostavno nisam mogla funkcionirati, odlazila sam i na psihoterapije.

Nakon toga sam prestala piti Nolvadex. Kako su mi se vratile menstruacije tjeskobu osjećam kada imam PMS, ali inače otkada ne pijem Nolvadex, glava mi se razbistrila. Kao da mi je netko skinuo okove, konačno slobodna.

Mislim da mi je gori ovaj dio sa antihormonskom terapijom, nego prvi dio liječenja. Ostaneš sam sa sobom i s tim se moraš jednostavno boriti. Pretvori te u sasvim drugu osobu.

Kako se osjeća osoba koja ima dvadeset četiri godine kada sazna da ima rak?

Šokantno, bilo je puno suza. Kako prije nisam znala ništa o svemu, meni je pojam rak značio da je sve gotovo, čeka me smrt.

Bila sam mlada i prolazila sam dosta nesvjesno kroz sve, nisam sebi dozvolila i htjela priznati da se radi o raku. Možda sam tek nakon pet godina sve počela jače proživljavati. Nakon potiskivanja, počelo je sve izlaziti na površinu.

Znala sam si postavljati pitanje: „zašto ja, zašto se sve to meni događa?!“  Gledala sam mlade ljude svojih godina kako žive i imala osjećaj da sve to propuštam. Žalim za tim što nisam prošla ono što sam trebala proći u to vrijeme.

Bila sam ljuta i na sebe i na svijet.

Imala sam osjećaj krivnje, kao da sam ja nešto krivo radila pa sam uništila samu sebe.

‍

Kako je obitelj reagirala na dijagnozu?

Bilo im je jako teško, naravno, samo mi nisu htjeli pokazati.

Bez njih ja to ne bih mogla proći, bili su mi ogromna podrška cijelo vrijeme i danas su još uvijek. Tata je u mirovini tako da me vozio kud god je trebalo, bez njega ne znam kako bih. Zadnje dvije godine živim s dečkom, ali i dalje mi uskaču koliko god mogu.

I prijateljice su ostale uz mene svo vrijeme liječenja pa i danas uvijek pitaju je li sve uredu, jesam li dobro.

Sa dečkom sam dvanaest godina. Oboljela sam odmah nakon fakulteta kada smo već imali planove o zajedničkom životu. Kada se dogodila dijagnoza raka, rekla sam mu što me sve čeka, da je pitanje hoćemo li uopće moći imati djecu, ali on je bio tu uz mene i još uvijek je.

‍

Kako si podnosila kemoterapije?

Crvene loše. Tri dana bih provela u krevetu, nisam mogla jesti, probava mi se poremetila, ali srećom nisam gubila na kilaži. Od Paklitaksela boljele su me kosti, mišići i konstantno sam bila umorna.

Na kraju mislim da sam dosta dobro sve skupa podnijela, jer nije bilo nikakvih komplikacija, infekcija i slično. Sve je išlo po planu, nikada mi nisu leukociti bili niski da bih morala odgađati terapije.

‍

Bila si mlada. Jesi imala osjećaj da te ljudi sažalijevaju?

Da. Imam još i dan danas ponekad, ali sada mi je već i svejedno. Kako se mentalno dižem, tako mi je to sve manje važno. Puno mi je važnije kako se ja osjećam.

Smetale su me i izjave „sve je to normalno“, „proći će“, „budi pozitivna“ i slično, ali danas sam se oslobodila toga.

Osjećaš li i sada, nakon osam godina, strah kada ideš na kontrole?

U početku nisam osjećala strah, kako vrijeme prolazi i otkako više nisam na Nolvadexu, osjećam strah. Strah i stres oko kontrola su puno veći nego prije. Starija sam, svjesnija i ozbiljnija pa je puno drugačije. Mislim da neće nikada ni prestati, to je dio nas i treba se naučiti nositi s tim.

‍

Jesi li zaposlena?

Nakon fakulteta sam oboljela i dvije godine sam bila doma.

Diplomirala sam ekonomiju i u struci nisam mogla naći posao, nitko te ne želi jer nemaš iskustva. Na razgovorima za posao bih spomenula da se liječim, jer uvijek moraš na preglede, vađenje krvi i slično, ali nitko to ne tolerira. Mislim da je imalo velikog utjecaja. Nakon nekog vremena sam odustala i više se niti ne vidim u tom smjeru.

Trenutno radim na pola radnog vremena, ali u zadnje vrijeme razmišljam o otvaranju obrta. Kreativna sam, volim raditi rukama, posebno izrađivati bukete i u tom smjeru se vidim u budućnosti.

‍

Razmišljate li o zasnivanju obitelji?

Trenutno ne, nisam niti fizički, niti psihički spremna za to. Tu su strahovi hoće li se bolest vratiti, puno je faktora i nije jednostavno.

Za sada ne planiram, ali neka bude onako mora biti.

Da je teška tema – je, puno puta smo prolazili kroz to, ali nismo nešto striktno odlučili.

‍

Jesi zadovoljna sa svojim životom?

Mogu reći da jesam. Imam neostvarenih želja i snova, nadam se da ću nešto od toga uspjeti ostvariti. Zadovoljna sam gdje sam, s kim sam i ono što imam mi je dovoljno. Ne težim nekim velikim stvarima, nego mirnom životu. Vesele me sitnice.

‍

Misliš li da obilježavanje Ružičastog listopada i sličnih dana u godini imaju efekta na širenje svijesti o raku?

Mislim da imaju, ali kratkotrajno. Trebalo bi cijelu godinu pričati o tome. Ljudi ne osluškuju svoje tijelo i ne gledaju na simptome sve dok im se bolest ne približi.

Kristinine misli

„Osjećala je strah i samoću na bolničkoj postelji. Sva sreća što je medicinsko osoblje bilo ljubazno, u teškim trenucima bili su podrška i utjeha. Nitko ne može zamisliti koliko ti u tim trenucima znače tople riječi, bile one od neznanca ili ne.

„Kako imaš divne okice, velike, staklene, živahne“ rekla joj je medicinska sestra. Ona je znala da njezine oči nisu živahne, nego umorne i ošamućene. Opijene drogom koja joj se širila tijelom nezamislivom brzinom. Kao kad netko ispali pištoljem najbrži metak. Izdržala je ovaj put.

Treba naći snage za sljedeći put, znala je da je nitko ne može zamijeniti. Upravo skuplja snagu na bakinoj staroj verandi upijajući energiju sunca. Upijala je ugodne i već jesenske zrake sunca uz lagani povjetarac. Ranu jesen je najviše voljela. Uživala je u svakom udisaju zraka. Promatrala je sve oko sebe kako se giba, mijenja oblik, boju, kako raste ili se suši.

Usput je gladila svoju sivu mačku koja je zadovoljno prela. Pomislila je kako bi bilo lako živjeti mačjim životom.

Nakon dva tjedna kiše, ljudi i priroda su oživjeli. Svi žure, posao se gomila, vrijeme je berbi grožđa, krumpira, graha, kukuruza. Traktori su vrvjeli cestom, širio se miris opranih drvenih bačvi. Vjetar je nosio otpalo lišće koje je ugodno šuštalo, po cijelom dvorištu. Uživala je, ali je osjećala bolove i ošamućenost od lijekova. Nije im dopustila da je preuzmu. Isključila je mozak iz vremena i prostora, samo je postojala.

Slušala je omiljenu glazbu koja je dolazila iz slušalica, ali nije bila sigurna da je uopće čuje. Ono „dijete u duši“ nikada nije izgubila. Nije se htjela prepustiti ozbiljnosti života. Ozbiljnost joj je stvarala tjeskobu i strah za budućnost. Stoga je prihvatila igru i karte kakve je dobila. Željela je odigrati najbolju partiju i pobijediti gada. To je bio cilj koji si je zacrtala.

Nakon osam godina shvatila je da joj zapravo dosta dobro ide i to joj je trenutno dovoljno, spoznaja da se nalazi na tračnicama i da vozi u dobrom smjeru. Iako ima dana kada pogrešno skrene. U takvim danima ima podršku najbližih koji je hrabre i navode na put. Bez njih bi borba bila još teža.

Sa dvadeset četiri godine je shvatila da stvari ne funkcioniraju kako je zamislila. Trebala se prilagoditi situaciji, sve svoje mladenačke snove i želje staviti na čekanje i očvrsnuti. Spremno je prihvatila sve što je bilo pred njom. Duboko u sebi osjećala je ljutnju na sebe i cijeli svijet, a s druge strane je bila ponosna i hrabra i uplašena, puno izmiješanih emocija.

Danas kada gleda unatrag, shvaća da je većinu toga prolazila nesvjesno, kao da se ne događa njoj, kao da gleda film. Možda je tako i bolje. S godinama joj teret nije lakši, a strah nije manji, ali ipak, naučila je i još uvijek uči kako živjeti s njim.

Gdje god je mogla, u svojoj sredini, podizala je svijest o važnosti preventivnih pregleda. Svoje prijateljice, sestru, mamu, tetu je natjerala na ultrazvuk dojki. Svake godine ih podsjeća. Radi se o samo deset minuta koje ti mogu spasiti život.

Nikada se nije sramila svoje ćelave glave, niti je išta skrivala i cenzurirala, uvijek je govorila iskreno o svemu. Može se dogoditi svakome.

Nemojte sjediti doma i čekati! Ona nije čekala. Već na prvi opip skočila je i otišla na pregled. Netko možda ne bi. Važno je reagirati na vrijeme, jer tada postoje velike šanse za izlječenje.

Stavite sebe i svoje zdravlje na prvo mjesto, jer tko će vas zamijeniti?“