Tko sam JA u cijeloj priči?
Prihvatila sam ga, njega, podstanara, rak, karcinom…ali nismo se još potpuno saživjeli jedno s drugim. Znala sam da je došlo vrijeme da se vratim svojim psihoterapijama i jedva sam ih čekala. Trebao mi je netko da me usmjeri, da mi kaže da se opustim i prepustim sve brige ovog svijeta nekom drugom i da se konačno posvetim sebi. Jer tko sam ja u cijeloj priči?! Konačno najbitnija osoba u svom svemiru.
Strahovi su dolazili i odlazili, anksioznost je dolazila i odlazila, neizvjesnost se uvlačila pa bih onda odjednom malo živnula. I tako u krug, iz dana u dan. Počela se nakupljati težina i potreba za razgovorom s nekim nepristranim, s nekim tko će sagledati sve iz nekog drugog kuta, realno.
U ovim našim krajevima, još uvijek je neobično ići kod psihologa ili psihijatra, jer tko bi pobogu normalan trebao takvo nešto?! Zbog stigmatizacije u društvu i na poslu radije ćemo gutati u sebi, pospremati u ladice u mozgu i misliti da se nikad neće pretrpati.
Eh, ali ne ide to baš tako, dođe dan kada pretrpane ladice popucaju, sve kipi iz njih i onda kreće kaos u mozgu, onaj unutarnji nemir negdje u sredini prsa, tjeskoba, čudovišta iz ormara ili iz ladica, kako god.
Kako vodimo brigu o tijelu, zdravo se hranimo (ili bar pokušavamo) vježbamo, šetamo, bilo što, na isti način trebali bi voditi brigu i o duši i umu. Tako sam i ja u trenucima kad se previše toga nagomilalo, odlučila da je vrijeme za male razgovorčiće.
Činjenicu da imam rak dojke sam prihvatila, ali se još nisam saživjela s njom. Iako sam odrađivala sve po PS-u, u meni je bio teški nemir od te nepoznate stvari.
Trebalo se sukobiti s najvećim strahom. Svatko ima svoj, moj je strah od operacije, strah da se neću probuditi iza anestezije. Dojam da si u tom trenutku nemoćan i da na ništa ne možeš utjecati. Za nekoga tko je bio control freak u pravom smislu riječi, to nije bio nikako dobar osjećaj.
Trebalo je odvagnut koju operaciju odabrati, kako će Velika četiri mjeseca u dalekom svijetu tamo negdje preko bare, kako će se dečki snaći, što još moram pripremiti, spremiti, pospremiti…stotinu stvari se vrtjelo u glavi.
Javila sam se svojoj dr. J. i krenuli smo obrađivati dio po dio. Nije bilo puno vremena i nije bilo lako, ali zaključak do kojeg uvijek dođemo je da ne mogu voditi sve brige svijeta, da ne mogu držati sve konce u rukama, da sam JA trenutno najbitnija sama sebi, a o svemu ostalom neka drugi vode brigu.
Teško se nakon godina jednog obrasca ponašanja samo tako preokrenut, ali malo po malo ipak se čovjek pomakne.
Volim te razgovore s njom, jer pričamo, istinski pričamo, nije da ona samo postavlja pitanja, a ja sat vremena meljem, nego je komunikacija obostrana. Nekad dođe i do recepata i cvijeća, ali sve je to dio opuštanja i popuštanja te težine koja se nakupi. Nekako se sve pomicalo, ali fobija od operacije ostat će do zadnjeg trena.
Tada nisam znala da će mi to biti najmanja briga.
