Tko visoko leti, sleti na onkologiju
Dobro je željeti, dobro je sanjati lijepu budućnost, samo, koliko unaprijed i pod koju cijenu. Dobro je imati financijsku sigurnost, ali ako nas put do nje pojede fizički i psihički, znači da smo odabrali pogrešan put. Ponekad je bolje imati manje želje i polako graditi budućnost, nego letjeti previsoko, ako nam taj let oduzima duševni mir. Ovo je priča kako stres i previsoki ciljevi koje sebi često zacrtamo mogu odvesti u krivom smjeru. Ovo je priča koja dokazuje kako unutarnji mir nema cijenu. I priča o tome kako nas često tek dijagnoza raka osvijesti.
Sve ono što sam htjela
Nakon završetka fakulteta prvi posao dobila sam u velikoj firmi. Tako sam planirala i željela. Nisam mogla doći sebi od sreće, htjela sam samo dokazat da sam vrijedna toga. Djevojka iz malog mjesta, svi su bili ponosni, mala se snašla.
Život mi se sveo na rad i red, htjela sam napredovat, izgarala sam od želje. Željela sam sve isto kao i oni, ono društvo na vrhu koje ide na službena putovanja, nakon posla odlazi na večere, vikendom na zajedničke izlete.
Uvijek sam govorila kada čovjek nešto zacrta, to će i dobiti. Danas se pitam pod koju cijenu? Onda nisam.
Grabila sam, malo po malo, moj rad i trud se isplatio, zapazili su me. Bila sam ponosna. Tu i tamo su me pozvali na večeru pa na zajednički vikend.
Kada se otvorilo radno mjesto koje bi sve moje ambicije posložilo i ostvarilo sve moje želje uprla sam iz sve snage. Danas se glasno nasmijem koliko sam se trudila kako bi uvidjeli da sam baš ja ta koja im je potrebna, da moj rad dokazuje da sam baš ja vrijedna tog radnog mjesta. Nasmijem se, ali bih trebala gorko jecat, jer sam se već tada potrošila i tjelesno i psihički. Tada sam mislila da nema veze, kad jednom dobijem to radno mjesto i život kakav zaslužujem, sve će se posložit.
Nije se posložilo, sada znam. Rad se sveo na još više i više rada, na poslu, kod kuće, na godišnjem.
Nakon nekog vremena takvog života uvidjela sam da glumim sreću, da sam se potrošila, da rad i samo rad, poslovna putovanja uzimaju danak i nisu za mene, da društvo koje sam željela nije ništa od onoga što sam zamišljala. Ovo nisam ja.
Praznina
Sa trideset i sitno osjećala sam se prazno, a imala sa sve materijalno što bi itko mogao poželjet. U kupaonici pred ogledalom, bez šminke, bila sam blijeda, crnih podočnjaka, s osjećajem mučnine jer moram krenuti u novi dan. Tijelo je bilo iscrpljeno i prazno. Kilogrami su samo padali, stres me pojeo.
Jedina prijateljica iz starih dana, jedina kojoj sam još vjerovala, bila je zabrinuta za mene. Pitala me vidim li se stvarno, vidim li koliko sam propala? Vidjela sam, ali nisam imala vremena razmišljati o tome, moje čarobno radno mjesto čeka da izvršim sve što se od mene očekuje.
Jednu večer me prijateljica nazvala i rekla da idemo zajedno na sistematski u privatnu polikliniku. Pobunila sam se, jer moram na posao, kako ću, što da im kažem? Jednostavno mi je rekla, reci: „imam proljev!“ Od srca sam se nasmijala i pomislila što da ne.
Dogovorile smo se da ćemo na pregled pa na kavu u grad, u trenirci, bez imalo šminke. Zaključavajući stan, onako iscrpljena, bila sam sretna, nakon dugo vremena stvarno sretna. Nisam očekivala ništa loše od sistematskog, zaboga samo sam umorna i iscrpljena, možda anemična, ali to je to.
Izvadili su mi krv, dala sam urin i na sljedećem pregledu je zapelo. Ultrazvuk abdomena, ne razumijem o čemu se radi, medicinski termini mi nikada nisu išli. Spominju leziju. Sjedim i čekam što dalje, buljim u prazno.
Dolazi sestra i govori mi da idem na ultrazvuk dojki. Čeka me doktorica, nasmiješi se blago i govori da se skinem. Ležim i kada je počela pregled osjetila sam strah, znala sam da nešto neće biti u redu. Intuicija koja me je davno trebala pomaknut s mjesta, sada je izvirila.
Nije trebalo dugo, vrtjela je po jednom mjestu, gledala sa svih strana i pitala me jesam li što primijetila na dojci. Govori da ima nešto dva i pol centimetra. Pa dobro, može biti bilo što…
Ne izgleda dobro
„Ne gospodična, ovo ne izgleda dobro. Žao mi je. Želite li da odmah napravimo biopsiju?“
„Kakvu biopsiju?“ pitam zbunjeno.
„Biopsija se mora napraviti, odlučite želite li odmah ili ćete ići u bolnicu preko uputnice.“
Ni sama sigurna, i s uvjerenjem da je nešto bezazleno kažem joj da može odmah.
Nakon biopsije odvode me doktoru. Ozbiljan je, malo previše ozbiljan. Govori mi o leziji na jetri, objašnjava, ne doživljavam ništa, ne čujem. I on me pita jesam li primijetila kvrgu na dojci.
„Doktore, ne razumijete, ušla sam zdrava, to nema smisla!“
Kaže da ćemo sve vidjet nakon što dođe nalaz biopsije i da se pokušam malo odmoriti, uzeti nekoliko dana za sebe.
Potonula sam u ništavilo. Naravno da sam primijetila, naravno da sam ignorirala, jer cijeli svijet je bio bitniji, firma bi propala bez mene.
Što ako nešto nije u redu, kako ću sama sebi opravdati glupost?
Idući dan sam javila da sam i dalje bolesna i da ću uzeti nekoliko dana godišnjeg. Samo sam sjedila na svojoj skupoj sofi, u kućnom ogrtaču i tupo gledala pred sebe. U jednom trenutku sam uzela vrećicu, ušla u kupaonu i svu skupocjenu šminku pobacala, sve! Čvrsto sam zavezala vrećicu i stavila kraj vrata. Prvi krug čišćenja, dobar osjećaj.
Imate rak dojke
Kada je taj tjedan telefon zazvonio i glas s druge strane pitao mogu li doći danas u četrnaest sati, znala sam da me čeka nevolja.
Sjedila sam licem u lice s istim onim ozbiljnim doktorom. Ne znam ništa o raku dojke. Rekao je trostruko negativan. Zvučalo mi je bar malo dobro, negativan na nešto mora biti, a to je sigurno dobro.
„Hitno se javite na onkologiju. Znate, ova vrsta raka je agresivnija i što prije krenete s liječenjem, bolje za vas. Gotovo je sigurno da imate metastazu, ali odradit ćete još dodatne pretrage.“ Ili tako nešto, pričao je i pričao, a ja sam slušala, ustala se tupa, izašla kroz vrata, osjećajući da današnji dan određuje ostatak moga života.
I odredio je. Danas sam „zdrava“ koliko može biti zdrav netko tko ima metastatski rak.
Velika firma je prošlost. Svo svoje znanje iskoristila sam i pokrenula posao. Radim iz svog malog mjesta onako kako mi odgovara, svojim tempom, s onoliko klijenata koliko mi je potrebno da bih zaradila za život.
Naučila sam svoju lekciju, skupo je platila, ali život mi je ispunjeniji nego ikada prije. Moje malo mjesto sreće, zelenilo, maca koja se stalno mota oko mene, izleti u prirodu, glazba, pisanje pjesama. Ništa od mojih želja s početka ne može zamijeniti ovaj mir.
Ne znam treba li svatko naučiti lekciju na svoj način ili može i iz tuđih grešaka. Nadam se da će neka mlada žena naučiti da velike želje i uspjesi nužno ne donose sreću, naprotiv, mogu te odvesti na kemoterapiju i operaciju, doživotne preglede.
Pazite što želite, nije ispunjenje želje uvijek ono što trebate. Neka želja, samo ne letite previsoko.
