Trebale smo biti
Nekad je potrebno malo vremena da se stvari slegnu. Tekst čeka već neko vrijeme da se sve posloži i dočekao je. I nedostajanje se zna posložiti, onaj tren kada osjetiš mir u sebi, kada u glavi i srcu osjetiš da sve ima svoj početak i kraj. Kraj je često prije nego zamišljamo i možemo prihvatiti, odlasci su teški. Još nismo naučili, a niti nećemo, zaustaviti ih, ali zato ostaje puno toga u nama što je neizbrisivo. - Godina postaje preduga, prepuna je nedostajanja, a tako brza da je još uvijek sve živo. Samoća budi sjećanja, naviru kao bujica. Želje, snovi, sve ono što smo trebale, a nismo. Ali hoćemo jednom, sigurna sam. Tu ste kao sjena dokle god mogu gledati, šapćete dokle god mogu slušati. Volem!
Ležim u pretihoj sobi, daleko od kuće, okružena morem sa svih strana. Mirno je, ne čujem ga, ali znam da je tu. Slatkasti miris cvijeća ulazi mi kroz otvoren prozor, upijam ga sa željom da ostane što duže u meni.
U noći bez sna, jedino u što sam sigurna je da će jutro biti umorno. Jedino što vrijedi su sjećanja koja dolaze i dolaze beskonačno dugo.
Trebalo je biti. Trebale ste biti. I trebale smo biti.
Sjećate li se naših snova? Jednom Mi, u sutonu na plaži, uz koktele, priče i smijeh. Sve što treba bilo bi tu.
Snovi su danas samo sjećanja. Sjećanja na želje, na volju, na borbu, na neodustajanje.
A bile smo sigurne da će se dogoditi. Suton, plaža, pijesak, kokteli i smijeh kojega nikada nije nedostajalo.
Snovi su se pretvorili u život bez vas.
Od sutona je ostao pogled u nebo i pitanje gledate li odozgo u isto vrijeme kada i ja prema gore, sa dubokom čežnjom.
Plaža je postala otisak sjećanja na svaki trenutak koji smo provele „u dobru i u zlu“.
Umjesto koktela, samo neke zamišljene prazne čaše u koje skupljam pokoju suzu koja padne potajno, da je čak ni vi ne vidite.
Smijeh se pretvara u čudan osmjeh nedostajanja u ovim večernjim satima. Smijeh je bio ono što nas je duboko vezalo, dani i duge večeri ispunjene smijehom, naš Sveti gral.
I kada smo kisnule svaka u svom svijetu, vezao nas je čvrsto dižući živote jedna drugoj. I kada je sreća pekla kao najtoplije srpanjsko sunce, dijelile smo ga nesebično.
Stajala sam danas pred tim plavetnilom, gledala neke tuđe plaže, neke tuđe ljude na njima. Stajala i sanjala. Što je moglo biti, a nije. Mogle su biti naše, mogle su postati uspomene.
Eh što ti je život! Eh što ti je smrt!
Samo jedan tren, iza kojeg slijedi rastanak.
Da ne vjerujem, da vas ne osjećam, da ne znam da ste uvijek tu negdje, da ne preispitujem svaku važnu odluku negdje duboko u mislima s vama, smrt bi bila zauvijek. Ovako je do nje još jedan životni put, na čijem kraju ćemo se opet sresti.
Znam da ćemo jednom skupiti sve brodolome života, sve krhotine, sve suze, sve razloge, svako zašto, svaki trenutak nedostajanja i baciti sve skupa daleko iza sebe, smijati se dalje.
Znam da će to biti onaj tren kada ćemo ispred nekog drugog plavetnila, na mekanim bijelim ležaljkama, sa najdivnijim čašama u rukama nazdraviti onome što smo imale, nazdraviti vječnosti. Onome što je vrjednije od svih želja na svijetu. Onome što je toliko nadnaravno koliko ste sada daleko, a opet tu negdje u svakom danu. U sjećanjima, a ona ne idu nikuda i nitko ih ne može oduzeti.
Tu ste kao sjena dokle god mogu gledati, šapćete dokle god mogu slušati.
Volim vas. Opipljive ili ne, čeznutljivo vas volim.
Za moje cure. Za sve Lavice, tamo negdje.
