Valentinovo, ljubav i rak

Valentinovo 2022. godine.

Ja: “Ej, kupi mi jedno ulje i par paradajzića za Valentinovo” (srce)

On: “Može!” (poljubac, poljubac, poljubac, srce, srce)

Vidi li se ljubav u ovim riječima? Možda i ne, ali se osjeti, ja je osjetim.

Od svih Valentinova u svom životu sjećam se prva tri zajednička.

Prvo je bilo, ah negdje u doba dinosaura, bio je to naš prvi izlazak. Zapravo se više sjećam upoznavanja dva dana ranije.

Drugo je bilo iduće godine. Sjećam ga se po tome što sam jela hamburgere u prvom, novootvorenom McDonald˙s-u u Zagrebu. A zašto se baš toga sjećam? Zato što zapravo mrzim hamburgere. I bilo je to stvarno čudno. Čudo je bila trudnoća i ja u neznanju.

Treće Valentinovo kojeg se sjećam bilo je odmah nakon toga. Mlada obitelj, jedna nova mala čupava glavica, jedna zaposlena osoba u obitelji, ali stiže ruža, porukica i CD od Abbe. Jedan od najdražih poklona koje sam ikada dobila.

Nemam ja ništa protiv Valentinova da se razumijemo, ali nije nešto što me se dojmilo, ako se ne sjećam dvadeset četiri komada. Naprosto nije nešto moje.

Ljubav za mene nema ni vrijeme, ni trenutak, ni cijenu, ali ima nešto drugo, ima sve to skupa.

Ljubav je kad ti neki random dan s posla kući donese buket tulipana. Ili što ja znam, kupi ulje.

Malo banaliziram. Imala sam ljubavi dovoljno u životu pa si možda i mogu priuštiti.

‍

‍

Valentinovo bi trebalo biti nešto s ogromnim količinama ljubavi, seksualnosti, senzualnosti i onda dođe vrijeme kada ti se u život uvuče nešto što lomi ne samo život, nego baš ta obilježja ženstvenosti.

Onaj zlotvorić rak.

Nakon što prohuja tijelom, sve to izgleda malo drugačije. Nije čudno što se mnoge žene ne mogu nositi s gubitkom dijelova tijela koje su ih “činile ženom”. I to je u redu, jer nismo svi isti, ne nosimo svi ožiljke na isti način.

Osobno nemam s tim problem, iako više ništa ne izgleda kao prije, ali za mene je to samo izgled, nešto što ne govori ama baš ništa o meni kao osobi.

Ono što je meni ispao veći problem su stvari koje te gotovo karakterno promijene, a to su terapije namijenjene uništavanju račine. Pretvaraš se u zvjerčicu, s kojom se i sama teško nosiš.

Ne govori se puno o tome i znam da, kao što je malo svjesnosti o raku, isto je toliko, možda i manje, svjesnosti o tome koliko se brakova raspadne, brakova u koje se uvukao podstanar s kojim se poneki nisu znali nositi. Koliko je žena koje su ostavljene same u borbi s bolešću. Same s podstanarom bilo koje vrste i djecom za koju se treba brinuti. Priznajte, nezgodno i recimo to naprosto bezdušno.

To je trenutak koji lomi, koji svima koji su spakirali kofer i otišli pokazuje samo jedan prst.

To je trenutak u kojem za mene, haleluja, nastupa Valentinovo.

Trenutak kada ću reći hvala ti što si me uzeo za ruke i rekao “Sve ćemo mi to zajedno odraditi”.

Hvala što si bio svaki dan uz mene, hvala ti što si istrpio i trpiš svaku moju promjenu raspoloženja, moj osobni zvjerinjak.

Hvala ti što mi se prilagođavaš u svemu, što nikada nisi okrenuo glavu.

Hvala ti na brizi i njezi, na previjanju mojih rana puna dva mjeseca, što si stoički gledao u njih i bio nježan prema njima, iako nisu izgledale kao nešto senzacionalno.

Hvala ti što si istrpio sve moje živčane slomove pred pretrage, u čekanju nalaza, kontrolama, terapijama, bolovima.

Hvala ti što me držiš za ruku sve ovo vrijeme.

Hvala svakom muškarcu koji stoički stoji uz svoju ženu, uspone i padove nemirnog života. Vi ste životno Valentinovo. Vi ste i vrijeme i trenutak, neprocjenjiva ruka u ruci.

Kada se životno more uzburka, trebaš ga, trebaš to Valentinovo koje će ga u svakom smislu umiriti. I da, trebaš ga svaki dan.

Cheers!