Važnost empatije u liječenju raka
Empatija, iskonska ljudska potreba, posebno u situacijama kada nam se događaju životni izazovi, kada nam se na putu nađu prepreke koje ne možemo sami nositi. Onkološka bolest jedna je od njih, kada se nađemo u buri emocija. Potreba za toplom ljudskom riječi, potreba za osjećajem da imamo nekoga pored sebe, potreba da nas čuju. Empatija ne poznaje granice, status ni vjeru, poznaje jednostavnu ljudsku toplinu. „Tu sam“ i to je dovoljno.
Kad uploviš u borbu s bolešću ili s nekim drugim životnim izazovom, empatija je potrebna poput zraka kojeg udišemo.
Sposobnost suosjećati, razumjeti, staviti se u tuđe cipele, biti tu za nekoga, znati slušati i čuti, vidjeti čovjeka pored sebe (ne očima, već srcem) definicije su empatije.
Biti empatičan i osjetiti empatiju ili njen izostanak, jedno je od najljepših ali i najbolnijih iskustava.
Nasuprot toj suosjećajnosti stavila bih ravnodušnost, kao jedan od gorućih problema današnjice.
Iskoristit ću jednu biblijsku prispodobu, meni blisku, ali toliko univerzalnu i životnu. Vjerujem da će svi razumjeti.
A to je prispodoba o milosrdnom Samarijancu.
Čovjek koji je išao iz Jeruzalema, napadnut je od strane razbojnika, opljačkan i ranjen. U takvom stanju, napola mrtav, ležao je pored ceste. Tim putem, prolazila su dva židovska društvena uglednika, vidjeli su ranjenog čovjeka, ali su ga zaobišli. Nisu se zaustavili iako je bilo očito kako čovjek treba pomoć.
Naposljetku, naišao je Samarijanac, čovjek koji je tu bio na proputovanju. Ironično, Židovi su tada smatrali Samarijance „građanima drugog reda“. Jednostavno, imali su etiketu manje vrijednih. I upravo takav jedan „manje vrijedan“ pristupio je ranjenom čovjeku, oprao mu rane i zavio ih. Stavio ga je na svoje kljuse, odveo u prvi smještaj i platio kako bi se brinuli za čovjeka dok ne ozdravi.
Promotrimo to malo dublje. Samarijanac nije stao pored ceste i govorio u nedogled: jadan čovjek, a jako je jadan. Nije otišao kući, sjeo za stol s obitelji i sažalijevao ranjenog čovjeka. Nije bio ni poput ovih židovskih uglednika koji su ignoriranjem iskazali svoje duhovno siromaštvo. Samarijanac je učinio konkretan potez, nije kalkulirao, uložio je svoje resurse kako bi pomogao čovjeku. Iskazao je ljudskost kada je stao, ljubav kada mu je oprao i povio rane i velikodušnost kad je platio smještaj.
Iskazao je aktivnu empatiju.
Ako ćemo to aktualizirati i smjestiti u današnje vrijeme, prvi primjer su automobilske nesreće. Postoje ljudi koji će odmah priskočiti u pomoć, odreagirati, zvati Hitnu, stati. Ali postoje i oni koji će to vidjeti i unatoč tome samo će se odvesti dalje i nastaviti kao da ništa nisu vidjeli.
Jeste li to doživjeli tokom dijagnoze ili neke druge nevolje? Imate li iskustvo iskazane empatije ili potpune ravnodušnosti i ignoriranja? Vidim, ali pravit ću se da ne vidim?
Svaki liječnik koji je dao najbrži mogući termin iskazao mi je empatiju.
Svaka medicinska sestra koja je pitala „kako ste“ iskazala mi je empatiju.
Svaka osoba koja mi se javila i pitala me što trebam iskazala je empatiju.
Svaka suborčica koja se otvorila i pokazala razumijevanje iskazala mi je empatiju.
Medicinski djelatnik sa Zavoda za javno zdravstvo koji mi svaki put s privatnog broja šalje rezultate testa na Covid 19, iako se nikad prije nismo sreli, iskazao mi je empatiju.
Svaki član obitelji koji me vozio u bolnicu, stajao satima sa mnom na hodnicima ili ispred bolnice iskazao mi je empatiju.
Svi ljudi koji se mole za mene i sitnicama pokazuju ljudskost iskazali su mi empatiju.
Toliko je moja duša čeznula upravo za ljudima poput ovog milosrdnog Samarijanca. Hvala vam što ste mi iskazali empatiju i ljubav.
U onom ranjenom i opljačkanom čovjeku, često sam vidjela nas onkološke pacijente, ali i sve ljude koji su ranjeni i opljačkani na tijelu i duši. Nama je potrebna empatija, aktivno iskazana kao u ovoj prispodobi.
Da empatija ne poznaje nacionalnost, vjeru i status i ovdje je jasno pokazano. Čisto ljudsko srce nema veze s onim izvanjskim.
Shvaćam kako nismo svi isti. Unatoč toj spoznaji, ljuti me ljudska ravnodušnost. Što je u tim ljudima, ne znam. Kažu kako onaj koji nije primio, ne može ni dati.
Suosjećanje grli izvana i iznutra, melem je za vanjske i unutarnje rane. Ne vrijeđa čovjekovo dostojanstvo i ne stavlja ga u položaj nemoći. Ono je iscjeljujuće, jer sažalijevati i suosjećati nije isto.
Isto kao i činiti i ignorirati.
Aktivna empatija isključuje rečenice poput: „To nije moj problem“. Ona je prvi korak k aktivnoj ljubavi, ljubavi koja je nesebična, koja se daje, koja prepoznaje čovjekovu patnju i potrebu i reagira.
Milosrdni Samarijanac je primjer toga, iako je u svojoj empatiji postavio granice. Pobrinuo se za ranjenog, ali je i nastavio svoj put na koji je krenuo.
Zahvalite svojim milosrdnim Samarijancima, pokažite im kako cijenite njihovu empatiju i ljubav.
Ništa nije previše, naročito kada ste u potrebi.
