Zašto vam pričam ovu priču
Želim zabilježiti svaki trenutak zbog sebe, zbog svoje djece, zbog neke žene koja će bjesomučno tražiti bilo kakvu informaciju na internetu kao što sam to ja radila tražeći informacije i iskustva o raku dojke.
Priča koju pišem već neko vrijeme nije klasična, ne stane na list papira. Želim zabilježiti svaki trenutak zbog sebe, zbog svoje djece, zbog neke žene koja će bjesomučno tražiti bilo kakvu informaciju na internetu kao što sam to ja radila. Osim priče, bit će i kratkih životnih crtica koje mi dođu u trenu, inspiracija skoči na visoki level ili mi se jednostavno dogodi nešto što mislim da je u tom trenutku meni važno zapisati. Priča bez ustezanja, s puno emocija i osobnih viđenja situacija u kojima sam se našla. Ne znam kada i u kojem trenutku će završiti, ali puštam da teče dok god ima riječi u mojoj glavi, dok god budem mislila da imam što za napisati.
Iako je ovo zapravo prvenstveno priča o karcinomu, moja borba počinje puno prije. U proljeće 2009. godine doživjela sam prvi moždani udar. Bio je to veliki šok, ali umirili su me da se zna dogoditi, da će biti sve u redu. Da to je ta rečenica koju ne volim i onda sam se pitala čemu služi i kako oni to zapravo znaju?!
Djeca su bila mala, kći je imala dvanaest, a sin dvije godine i strah je bio velik. Što ako se ponovi, što će biti s mojom djecom, misli su letjele kako to već ide kod teških dijagnoza.
Imala sam 34 godine i oporavak je tekao dobro, posljedice su se uglavnom povukle i neko vrijeme sam bila mirna. Onda su krenuli neurološki problemi, dolazilo je do manjih moždanih udara, tzv. TIA (tranzitorna ishemijska ataka).
Preseljenjem na drugi kraj grada promijenila sam i neurologicu koja je uprla sve snage da otkrijemo zbog čega dolazi do svega skupa. I uspjela je. Dobila sam dijagnozu autoimune bolesti koja uzrokuje zgrušavanje krvi i nasljedni faktor zgrušavanja krvi, jedan miks svega.
Od svega skupa moj se središnji živčani sustav pobunio tako da sam dobila dijagnoze fibromialgije, neuralgije, iritabilnog kolona, neuropatije… Da, bio je to stvarno jedan miks svega.
Život piše sasvim druge, ne priče, ne romane, ne knjige, nego jednostavno ispisuje nove stranice života.
Nešto manje od godinu dana prije dijagnoze karcinoma uspjeli smo sve izregulirati dobrom terapijom tabletama i život je napokon tekao mirnije. Kako sam bila na antikoagulantnoj terapiji bila sam mirna i neopterećena, posložila kockice i da, bilo je to jedno lijepo životno razdoblje. Tjedan dana prije same dijagnoze, sjedila sam sa suprugom na balkonu, ispijali smo poslijepodnevnu kavu. Rekla sam mu što god da se dogodi, ne bih se više imala snage boriti, odustala bih. No, život piše sasvim druge, ne priče, ne romane, ne knjige, nego jednostavno ispisuje nove stranice života.
Prvu kvržicu na dojci napipala sam s dvadeset godina. I danas se sjećam tog nemira i straha, pregleda na Institutu. I tada je sa mnom bio Čovjek mog života, koji me prati sve ove godine kroz ova nemirna putovanja.
Srećom se pokazalo da se radi o cisti i od tada svaku godinu sam obavljala redovne kontrole UZV-a. Uvijek sam imala problematične dojke, pune dobroćudnih tvorbi, ali kako je uvijek sve bilo u redu odrađivala sam ih bez puno straha.
Tako je bilo sve do tog zadnjeg ultrazvuka…
