Život pun rođendana
Život piše čudne priče i u tim pričama uvijek nešto čekamo. Ponekad nam da i po nekoliko rođendana koje nije lako čekati, ali su najslađi, jer znače život. Bila to jedna godina i jedan rođendan od dijagnoze maligne bolesti ili pet, šest, deset…svejedno je. Svaka godina nosi jednu malu pobjedu, novu snagu i vjeru da ćemo ostati na tom putu. Marija nam piše o nekoliko svojih rođendana, a mi joj želimo još puno slatkih pobjeda u broju godina koji je čekaju.
Iako baš i ne vjerujem u tih famoznih pet godina nakon kojih smo izliječeni od raka, nisam bila mirna dok nisam i to doživjela. Dođe to kao kada crna mačka prijeđe po cesti ispred tebe pa u mislima izgovoriš: „puj, puj, puj!“ Ne vjeruješ, ali zlu ne trebalo.
Moje ime je Marija i prvog dana prosinca 2023. godine prošlo je pet godina od prve operacije raka dojke. Taj datum službeno smatram svojim najnovijim rođendanom, jer tada je rak uklonjen iz mog tijela.
Imala sam nepune četrdeset i dvije godine. Od četrdesete brojim godine od drugog rođendana kada mi je uklonjen melanom. Jedna točkica kao zrno riže, otkrivena iskusnim okom liječnika na sistematskom pregledu. Sve je išlo vrlo brzo i bez velikih posljedica osim saznanja da svoje madeže moram redovito kontrolirati. Nakon toga skinuta su još tri, ali je srećom PHD nalaz svaki puta bio dobar.
Dojke redovito kontroliram ni sama ne znam od kada, ali to što mi je jedna teta imala rak dojke, bilo mi je oduvijek zvono u glavi da moram, ne da trebam, nego da ih moram kontrolirati.
Svake godine ultrazvučni pregled, uvijek negdje u proljeće. Krajem rujna 2018. godine imala sam malu nezgodu u kupaoni, koja mi je spasila život. Vadeći veš iz mašine u jednom trenutku naglo sam se sagnula i svom snagom udarila lijevom, ne baš malom dojkom, o rub mašine. Zamračilo mi se od bola, trnci su prošli kroz cijelo tijelo. Stala sam, prodisala i nastavila dalje sa poslom.
Drugo jutro spremajući se na posao primijetila sam modricu na dojci, ali obzirom na udarac, nije mi se učinilo kao nešto na što bih trebala obraćat pažnju. Nakon nekoliko dana modrica je nestala, ali bol je ostala, prošla sam prstima po mjestu udarca i primijetila kvržicu. Kada nešto primijetiš na sebi, prsti stalno lete i lete. Pipala sam stalno, na poslu, u autu, u dućanu poskrivečki, kad god bih se sjetila. Pokušavala sam pratit smanjuje li se, mijenja li se ili nestaje.
Nije bilo druge nego otići liječniku, kada sam shvatila da je i dalje tu. Nakon pregleda rekao je da se to njemu ne čini kao nešto čime bih se trebala zabrinjavat, ali kako sam prošla četrdesetu, a redovna godišnja UZV kontrola bila je tek za šest mjeseci, radi mog mira poslao me na prvu mamografiju.
Nalaz je bio dobar, a njegove riječi: „Jesam Vam rekao. Sve je to od udarca, proći će.“
Ali u mojoj glavi nije prolazilo, nešto me vuklo da napravim UZV, ako postoji valjda je to bila intuicija.
Otišla sam privatno na UZV i tu kreće priča koja je slična svim drugima kojih sam se načitala. Lice liječnice koja zabrinuto gleda u ekran i vrti sondom. Pogledala me i rekla: „Čini mi se da već znate što ću Vam reći.“
A što da kažem? Izbijala sam to iz svoje glave i tješila se raznim opravdanjima, ali nekako sam znala da sam ulovila „sreću“ po drugi puta u životu, samo ovaj puta malo goru. Nitko mi nije znao objasniti kako se u nekoliko mjeseci od zadnjeg UZV odjednom stvorilo to čudovište. Nitko nije znao objasniti kako se ništa nije vidjelo na mamografiji.
Bila sam i šokirana i ljuta i tužna i nesretna, jer kako možeš preživjeti dva raka? Ako ti se jednom posrećilo, drugi puta sigurno neće. Bile su to misli koje su se rojile u mojoj glavi. Nisam se bojala smrti zbog sebe, nego zbog jednog malog prvašića koji me čekao kod kuće. Koliko će me još imati, kako ću mu objasniti što se događa, kako će utjecati na njega… Kako reći roditeljima i sestri, kako suprugu, puno previše pitanja, a kako sam kasnije shvatila, niti jedno se nije ticalo mene same. Nisam se zapitala kako ću ja sve to izgurati.
Ono što sam se pitala je kako se to meni dogodilo, ne zašto, nego kako. Nisam imala posebno stresan život, sve je nekako išlo svojim tokom, redovno sam se kontrolirala, nije imalo smisla. Dva puta u dvije godine.
Prošlo je, izgurali smo svi. Prošla sam dvije operacije, kemoterapije, zračenje, Herceptin i još sam na antihormonskoj terapiji.
Obitelj i moji bližnji bili su mi sve. U punom pogonu logistički, svi su uskakali i neizmjerno sam zahvalna na tome.
Život me naučio da je jedino pravilo da pravila nema. Redovne kontrole nisu izjednačene s onim da nam se nikada ništa neće dogoditi, da smo s njima sve riješili. Ne biramo sami, ali iz nekog razloga nas izabere nekakav rak, a na nama je zasukat rukave i odraditi ono što nam je dano.
Željeli mi to ili ne, bez borbe nema cilja. Neki ne vole da se naziva borbom, ali borba je. Borba u nama, borba oko nas, borba sa terapijama i nuspojavama, borba sa strahom od kontrola, borba sa sustavom, borba sa naručivanjem, borba sa čekanjem na nalaze, borba s okolinom koja nekad nema razumijevanja.
Nakon svih silnih borbi zasluženo dođemo i do cilja. Prvi cilj sam postigla, došla sam do punih pet godina od operacije. Idućih pet je cilj koji me čeka. Ima straha u meni, ali imam i vjere u sebe i svoje tijelo, u snagu koju sam osjetila kroz proteklih pet godina i koja je sada još veća i jača.
A mislim i da je za jedan život sasvim dovoljno rođendana.
