Živote hvala ti!
Dijagnoza raka dojke je nešto što uzburka svaku stanicu u tijelu, podigne sve emocije, strahove, donese bol. Ali ista ta dijagnoza donese i hrabrost i želju za borbom, za životom. Sve žene koje su prošle ovaj put imaju svoj vrtlog u glavi, svoj put od dna do vrha. Put od tuge do trenutka kada mogu reći „živote hvala ti!“ Svaka od nas se nauči nositi sa burom emocija, umiriti je i dovesti do bonace. Kako naša autorica kaže: "Pa halo živote, tu sam, jaka i snažna!"
Malo prije trideset šestog rođendana radila sam UZV sa sumnjom na rak dojke. Kirurg mi je skratio put, poštedio me punkcija i biopsija, rekao da „to“ svejedno mora van.
Odrađena je jedna poštedna operacija pa druga, nakon toga radioterapija. Zbog bolova sam morala odstraniti i jajnike.
Nakon dvije godine pojavilo se opet nešto na istoj dojci, ali na tri mjesta. Mastektomija. Konzilij je odlučio da odstranim jednu dojku, a ja sam odlučila da idu obje. Obostrana mastektomija, tako gadno zvuči. U stvari ne zvuči gadno riječ, nego osjećaj koji imaš, protrneš kad znaš što je to.
Milijun pitanja, a malo odgovora. Milijun osjećaja, a nijedan dobar. Milijun tuga se vratilo, ima li života nakon ovoga? Hoću li ikada više živjeti? Disati? Biti ljubav? Dati ljubav? Hoću li i dalje biti majka, sestra, žena, kćer, prijateljica nakon svega? Hoću li se, kao ostale žene, osjećati neženstveno pri pogledu u ogledalo?
Odradiš obostranu mastektomiju i u tom dijelu dobiješ toliko ljubavi, podrške, toliko pažnje da uopće nije bitno kako izgledaš izvana. Bitno je kako izgledaš iznutra. Život ti vrati sve ono što si životu dao.
Hrabro i javno istupiš sa dijagnozom. Piješ kavu pa te netko prepozna u toj priči, ne naplati tu kavu, pokloni ružu u cvjećarnici, dobiješ poštom poklon, svidiš se ljudima baš takva kakva jesi.
Dobiješ podršku neviđenih razmjera, poruka, poziva, pružiš životu osmijeh isti onakav kakav je život pružio tebi. Tek tada, ajmo reći, "sa greškom" prodišeš. Disala si i do sada, ali nečujno, skoro besmisleno. Sada je cilj disati i sutra, prekosutra, dogodine, disati do osamdesete punim plućima.
Svidiš se samoj sebi. Pa halo živote, tu sam, jaka i snažna za dalje. Nađeš hobi, upoznaš ljude vrijedne disanja, prijateljice, sestre, sve ono što nisi imao. Tek sada imaš "došla sam te zagrliti, hvala ti za sve." Male riječi koje ćeš pamtiti dugo.
Činiš sve da se ostalim ženama rak dojke ne čini kao kraj života, nego više kao početak.
Sve smo mi jedinke za sebe, jedinke koje su isto ili slično prošle. Iste strahove, istu bol što znači izgubiti dio tijela ili se odlučiti na to ugraditi ga ponovo.
Što znači ženi osjećaj kada se gleda u ogledalo nakon mastektomije? Ako taj osjećaj izaziva bol, onda svakako rekonstrukcija. Ako taj osjećaj izaziva ponos u sasvim nebitnom vanjskom izgledu, onda neka stoji tako, ponosno pred ogledalom sa svojim ožiljcima.
Kada se svijetla ugase, kada pljesak stane, tko si? Ja sam i dalje žena, majka, sestra, kćer, prijateljica, ali u puno jačem i snažnijem smislu.
Živote hvala ti!
