Anja i Lana - Druga strana raka

Kako je počela Lanina priča?

Kada je moja sestra rodila drugu curicu, počela je osjećati nekakve bolove i krenula je na preglede. Govorili su joj da ima hemoroide i tako punih šest mjeseci, uvjeravali su je u to. Na kraju je privatno otišla na operaciju hemoroida.

Nakon operacije, sve je bilo samo još gore i tada je počela sumnjati da bi moglo biti nešto drugo, iako je ranije išla i obavila više privatnih pregleda pa čak i rektoskopiju. Svi smo bili mirni, jer su pregledi pokazali da nije ništa. Moram priznat da me u nekom trenutku malo i živcirala ta njezina panika, jer smo mislili da malo dramatizira.

‍

Misliš da je imala intuiciju?

Da. Ona je već imala i bolove, ne samo intuiciju. Znala je da stvarno nešto nije u redu. Mislim da je i njezina beba osjećala da s mamom nešto nije u redu. Sestra je govorila da ju je gledala čudno, kao da joj poručuje “nije to još u redu”, dugo bi je gledala u oči i stiskala se uz nju i to je sestri bio nekakav znak koji ju je baš prepao. Kažu da djeca osjete takve stvari kod svojih majki.

Nakon toga se ponovno javila istom liječniku koji ju je operirao, da bi došla na pregled, jer sumnja da nešto nije u redu. Bolovi u trtici i preponama bili su konstantni. Tada nije znala da se tumor već proširio na kost, zdjelicu i živac koji je povezan s nogama.

Poslali su je na Merkur, napravili rektoskopiju i tada su otkrili da je u pitanju tumor.

Sjećam se, poslala nam je poruku taj dan, u stilu da su joj našli tumor, ali da ne želi da se sad oko toga radi nekakva panika, jer je ne želi ni ona raditi i da će sve to biti ok. Ali ja sam znala odmah da ne može biti dobro.

Nakon toga se sve jako brzo odvijalo, prvo je išla na operaciju.

Liječnici su nakon operacije znali da se proširilo na kost i zapravo su znali da nema spasa, iako ja nekako volim vjerovati da uvijek ima nade. Upoznala sam na cijelom tom njezinom putu ljude koji su ozdravili od raka u IV. stadiju i nije da se takva čuda ne događaju, znači da se može.

Govorili su nam da možda neće morati niti na kemoterapije, da će sve biti super. Bio je to vjerojatno njihov način da nas korak po korak pripreme na ono najgore.

I onda malo po malo kako povučeš jednu vezu pa drugu pa vidiš da ti jedna veza kaže da su nalazi jako loši, onda budeš ljut na tu vezu, misliš da nema pojma. Želiš vjerovati onima koji su rekli da će sve proći u redu. Malo po malo, stepenicu po stepenicu, počeli smo kužiti kakvu ona zapravo dijagnozu ima, ali to se produžilo na nekoliko mjeseci dok smo mi shvatili da je kritično.

‍

‍

Misliš da vas je štedjela od prvog trenutka kada je rekla “hej imam rak, ali sve će biti u redu”?

Mislim da je više sebe štedjela, jer ona je do kraja vjerovala da će ozdraviti i to je jedino u što sam baš sigurna. Doslovno do zadnjeg popodneva kada sam ja bila s njom, vjerovala je da će se izvući.

Kad je konačno krenula kod onkologa i kada joj je onkologica rekla veličinu tumora, nama bi sestra upola smanjila. Uvijek nas je pomalo htjela poštedjeti, ali s druge strane je itekako sebe štedjela.

Znam da je meni glavni trenutak, kada sam shvatila što će se zapravo desiti, bio kada prve kemoterapije nisu djelovale. Kada me nazvala i rekla mi, probala je sve skupa malo uljepšati, ali nekako mi je to bio znak.

Otišla sam razgovarati s njom i pitala je li ona svjesna dijagnoze i koliko je ozbiljno, što možda i nisam trebala tada napraviti. U tom trenutku je i ona počela prihvaćati situaciju ozbiljnije nego do tada. Nazvala me drugo jutro i rekla da je sada i ona u panici.

Nakon tog razgovora shvatila sam da će umrijeti. Od tada mi se sve promijenilo, u smislu da treba sve raditi u smjeru da njoj olakšamo, ali bez neke pretjerane nade da će biti bolje. Iako, nada se vraćala, sa svakom mrvicom koju bi dobili, uspjeli bi se kao obitelj motivirati.

Bilo je jako puno liječnika, ljudi sa strane koji su ti strašno željeli ubiti tu nadu. To je ono što ja dan danas ne mogu shvatiti i što bih htjela da nije tako, svuda fali nade. Kao da se ljudi boje, da nije dobro imati baš previše nade, nego moraš biti jako realan i pripremiti se na ono što dolazi. Meni je uvijek u glavi bilo, okej, podnijet ću kada dođe do toga, ne želim se pomiriti s tim prije.

Iako su svi oko nas bili svjesni kakav će biti ishod, molila sam ih da o tome ne pričamo, dok god je ona živa želim imati nadu, jer na drugačiji način ja ne mogu doći k njoj i razgovarati. O čemu da pričam s njom, o tome kako umire?!

Da je to bila njezina odluka, da se željela pomiriti s tim da umire, prihvatili bi. Neki ljudi se mogu pomiriti s tim i odluče zadnji dio života provest onako kako su si zamislili, ali ona nije bila takva i ona je željela imati nadu do zadnjega.

U tom trenutku nam je bilo najvažnije naći liječnika koji je neće otpisati, ne nekoga tko će nam reći da će ju spasiti i da će ona živjeti do osamdesete, nego nekoga tko će nešto s njom i dalje raditi.

Došli smo do jednog liječnika u Frankfurtu.

Njezini prijatelji su pokrenuli akciju prikupljanja sredstava za daljnje liječenje. Trenutak kada je akcija pokrenuta, bio je za nas poprilično neugodan, ali sam im jako zahvalna. Nakon što više nije mogla sjediti u avionu, karta više nije koštala tri tisuće kuna, nego pedeset tisuća kuna, što je zajedno sa tretmanom u Frankfurtu i popratnim troškovima iznosilo osamdeset tisuća kuna koje smo mjesečno morali izdvojiti.

Nada koju nam je dao liječnik iz Frankfurta pomogla nam je da funkcioniramo s njom još tih osam mjeseci.

Kada sam razgovarala o tome s njenom onkologicom, rekla je da to nema nikakvog smisla.

Nosilo me to i umirivalo da od kada se rodila sve je bilo nekako sretno i ispunjeno pa mi je bilo nezahvalno taj njezin kraj prihvatiti kao nešto užasno. Mislila sam da je zaslužila da i taj njezin kraj nekako volimo, ne mogu to bolje predočiti.

A kako da joj kažemo da je liječenje za nju prestalo? Ima ljudi koji svjesno odbiju kemoterapiju, koji ne žele zadnje mjesece provest na terapijama, ali ona nije bila ta. Htjela je da se traže rješenja, željela je vjerovati u to da će živjeti i dalje.

Glavni prioritet bio je dalje živjeti. Svaki dan joj je bio bitan, neovisno o tome u kakvim je bolovima bila, uspjela je družiti se s djecom i s nama. Od operacije je bila u krevetu, jer joj je na operaciji povrijeđen živac. Imala je jake bolove i nije se mogla micati, tj. mogla se micati, ali svaki pokret je bio bolan, tako da je skoro godinu dana bila u krevetu.

Znala je govoriti kakvu to lošu sreću ima, da ima rak i da je tako boli, a ima ljudi koji imaju rak i ništa ih ne boli. Znala je čitati po portalima kako žene idu trčati i pitala se zašto ona to ne može. Jednostavno nije bila svjesna težine svoje dijagnoze, da je već u završnoj fazi. Veselila se svemu.

Često bih se brinula kada bi neka njezina prijateljica ostala trudna kako će to na nju djelovati, ali ona se veselila. Jednom sam je pitala veseli li se ona tome stvarno ili joj je malo mučno kada čuje da se nekome dešava nešto lijepo. Međutim ona se stvarno radovala s njima. Meni je bilo u glavi samo kako bi ona to vrijeme sada trebala provoditi sa svojom bebom.

Jedino je osjećala tugu što ima bolove, to joj je stvaralo anksioznost.

Unatoč svemu cijelo vrijeme imala je volju za životom, sve je podredila tome, mijenjala je prehranu i sve što je mogla poduzet, poduzimala je.

‍

Koliko je sve skupa trajalo, od dijagnoze do smrti?

Oko godinu i pol, s tim da je nama onkologica nakon prvih neuspješnih kemoterapija rekla da ima možda još dva do tri mjeseca, što me strašno ljutilo. Nije bila s nama još dva mjeseca, bila je još godinu dana. Možda nekome to glupo zvuči, nekome tko nije prošao, jer misli što će ti godina dana u krevetu i u bolovima, ali nije tako, pogotovo ona koja je imala djecu i uspjela je dočekati drugi rođendan svoje djevojčice. Puno joj je značio taj rođendan i bio je predivan. Uspjela se spustiti među nas u prizemlje i to je zapravo bilo to neko zadnje slavlje.

‍

‍

Kako si se nosila s njenom bolešću?

Prvih par mjeseci loše, jer stalno čekaš hoće li biti bolje i stalno to nekakvo iščekivanje dok zapravo ne shvatiš kakva je stvarnost. Stalno živiš s nekakvim nadama i misliš da ne znam što napraviš da ćeš pomoći, ali to je trajalo kratko.

Kada sam shvatila, bilo mi je jako teško i onda smo svi kao obitelj uzeli u zadatak, okej nismo bitni mi, nego hajdemo njoj olakšati i napraviti najbolje moguće.

Tako da, dosta dobro sam se nosila sa svime, do sada. Zapravo svi smo se super držali do godinu dana nakon njezine smrti, čak i tu smrt sam shvatila nekako prirodno.

Nosilo me to i umirivalo da od kada se rodila sve je bilo nekako sretno i ispunjeno pa mi je bilo nezahvalno taj njezin kraj prihvatiti kao nešto užasno. Mislila sam da je zaslužila da i taj njezin kraj nekako volimo, ne mogu to bolje predočiti. Svatko ima svoj neki početak i kraj, a ona je jednostavno imala kraći taj period nego netko drugi.

Ljudi znaju reći “joj, na žalost nije uspjela”. U čemu nije uspjela? Uspjela je, samo što je njezin život bio kraći nego što će biti moj. Tako nekako sam gledala na to. Imala je život kakav je imala i imala je kraj kakav je imala. Tužno je, zato što je mlada, ali jako smo dostojanstveno prihvatili tu njezinu smrt i kraj.

Divna mi je bila u tom trenutku, ne mogu to bolje opisati.

S vremenom postaje sve teže. Svaka obljetnica, praznici, Božić…to smo svi jedva čekali da prođe. Imaš tu djecu pa moraš radi njih.

Mislim da ljudi na tu bolest i na smrt gledaju onako, ako se radi o staroj osobi onda je sve okej, otišao je u miru, a ako je mlađa osoba onda se na to gleda kao na nekakav neuspjeh u životu. I taj dio mi je ružan.

‍

Ti misliš da je ona uspjela u životu?

Da! I ne samo u životu, nego i u toj bolesti i u smrti. Vjerujem da je ona odabrala na kraju otići.