Asertivnost - izbori se!

Znate li što je asertivnost? Jeste li je dohvatili? Znate li se izboriti i zauzeti za sebe?

Teška pitanja, ali vrlo važna za naše psihičko zdravlje. Asertivnost je vještina, sposobnost da se izborimo za svoja prava, da izražavamo vlastite stavove, želje, mišljenja i osjećaje, a da pri tome ne ugrožavamo prava drugih osoba. Ovako definirano zvuči malo kao blablabla, ali pokušat ću malo približiti i umjesto definicije, svesti na ono što bi nam asertivnost trebala donijeti.

Iz današnje perspektive, mogu reći da sam bila miljama daleko od samouvjerene i samopouzdane osobe, osobe koja se znala izboriti za sebe. Što nas to koči? Strah, sram, pasivnost u izražavanju želja i potreba, pasivnost u izražavanju osjećaja i mišljenja? Vjerojatno sve pomalo.

Asertivnost je vještina koju učimo tijekom života, ne rađamo se s njom. U današnje vrijeme, za razliku od vremena u kojem smo odrastali, na asertivnost se više ne gleda kao na ponašanje koje nije poželjno, naprotiv.

Ako želimo voljeti sebe i imati dobar odnos s okolinom, vrlo je važno naučiti komunicirati tako da se ne osjećamo kao da smo dobili čekićem po glavi, a da nismo niti digli ruku da se obranimo.

Ono čemu treba težiti je izražavati svoja mišljenja, želje i stavove bez da se postavimo kao da smo na tronu, ne biti agresivni, ali niti se prepustiti pasivnosti i nezadovoljstvu, jer smo opet po tko zna koji puta šutjeli. Ono što smo htjeli i trebali izgovoriti, ostalo je zarobljeno negdje u mozgu.

Naučiti se asertivnosti kod onkoloških pacijenata vrlo je važan korak. U trenucima kada se borimo za život, imamo dijagnozu raka, kada nas čekaju operacije, terapije i oporavak, s druge strane na emocionalnom planu, javljaju se stres i strahovi za koje često nećemo naići na razumijevanje. S jedne strane i nije neočekivano, jer kako bi netko tko nije u našoj koži razumio želje i potrebe jednog onko pacijenta? Teško!

Zato je važno jasno se izraziti. Ako do trenutka bolesti nismo naučili, ona je pravi trenutak koji nas treba potaknuti da se naučimo izboriti za sebe.

Možda i nemamo snage za verbalne borbe, ali treba zasukati rukave i u komunikaciji jasno postaviti početak i kraj naše potrebe, ako vidimo da druga osoba ne razumije. Treba jasno i glasno naučiti izgovoriti: “ja želim”, “ja trebam” ili “ne želim”, “ne trebam”.

Kao onkološki pacijenti svi smo se susreli sa savjetima, slušali, u sebi mislili potpuno suprotno, ali nismo se izjasnili. Zašto? Da ne povrijedimo osobu koja vjerojatno ima dobre namjere. S druge strane, u tom slučaju, samo mi ostajemo uskraćeni. Na putu kojim prolazimo za tim nema potrebe.

Zašto ne reći “hvala na savjetu, ali u dogovoru s onkologom…”, “rado bih razgovarala s tobom, ali umorna sam” i tako dalje?! Bio bi to ispravan način, zlatna sredina, pristojno saslušati i izreći svoje mišljenje. Lakše je reći, nego napraviti, ali kada jednom probijemo led, postaje lakše.

Postaje lakše, a i osnažit ćemo se, riješiti se barem dijela stresa i nezadovoljstva, jer ne prešućujemo ono što ne bi trebali.

Kroz bolest trebamo sami sebi biti na prvom mjestu i zbog toga je bitno graditi asertivnost u svim odnosima. Onima koji ne znaju kakav je put kojim idemo, ne znaju naše strahove, želje i misli, jasnim iznošenjem mišljenja približit ćemo sve ono što možda “krivo” rade, iz čistog neznanja i bez loših namjera. Dobar način za održati zdrav odnos s okolinom i sa sobom samima.

Osobno sam kroz bolest prošla sve nabrojane faze, od šutnje i kimanja glavom, probijanja leda pa do izražavanja potreba i mišljenja. Mogu li se nazvati asertivnom osobom? Vrlo jasno, ne! Probila sam led, zagrebala prvih par slova te velike riječi, ali za dostići cilj potreban je dug put za koji sam, u svakom slučaju, spremna.

Samo probijanje leda donosi već veliko zadovoljstvo i više samopouzdanja.

I zato, asertivnosti stižemo!