Moja dobra vila koja me pripremila za biopsiju
Sigurna sam da se svatko susreo sa situacijom čelo – zid. Kada misliš da si prešao važne prepreke, a onda se stvore nove. Ali postoje ti ljudi…postoje dobre vile. Ako vjeruješ u njih, stvorit će se. U trenutku kada trebam na biopsiju dojke, nemam ono što mi treba - lijekove. Moja dobra vila uskače i mogu se mirno pripremiti za zahvat.
Što sad, pitam se čekajući ispred ambulante. Jedan kamen je pao, za drugi moram imati nabildane mišiće, vjerujem da će ga biti teško gurati, ali dobro ima nešto tih mišića.
Ulazim u ambulantu, čeka me doktor, nabacuje mi osmjeh koji ti jednostavno daje snagu. Pružam mu nalaz, govori da zna sve. S desna mi se obraća drugi liječnik i predstavlja mi se, on je taj koji je očitao nalaz mamografije i napisao - see you next year. Kaže da mu nije jasno kako se na mamografiji ništa ne vidi, govori sestri da me žurno naruči na magnet. Mislim si, šefe ne brini se, ipak sam ja google doktorirala i znam da se dogodi, mogućnosti je tisuću. Neki tumori se jednostavno ne vide na mamografiji, zašto je moj baš taj, tko će ga znati.
Znam samo da me taj nalaz malo zakočio, dao malo nade, ali postoji nešto što se zove intuicija i nakon ove priče, čvrsto vjerujem u nju. Da je nije bilo, onog crvića u mojoj glavi koji me pogurao da ne stanem, nego tražim još jedno mišljenje…tko zna gdje bih danas bila. Ali na neke stvari se ne treba vraćati, nema smisla, nema krivca.
Dogovaramo biopsiju i tu sad nastaje problem jer se moram prijeći na Fragmine tjedan dana prije zahvata zbog svoje hematološke problematike. Oni mi ne mogu osigurati injekcije i sad u mojoj glavi opet nastaje kaos. Ionako se već sve skupa odužilo, što sad, kud sad, kako doći do lijeka, tko mi ga uopće može osigurati, kaos.
Nemam lijek, nemam termin biopsije, e moj Sizife idemo opet zajedno kotrljati taj kamen, zasukala sam rukave.
Stojim na bolničkom hodniku, stotinu pitanja u glavi, kud sad, što sad, kako do lijeka pa dogovoriti biopsiju, opet onaj očaj.
Pada mi na pamet moja divna doktorica, ako mi itko može pomoći to je ona. Tražim je i od prve pronalazim, prst sudbine. Ulazim u sobu, pita me kako sam, a ja šutim jer znam ako išta kažem da će sve provaliti iz mene. Ne, ne želim. Gutam knedlu veličine nogometne lopte. Počinjem i dok joj pričam cijelu priču, naravno sve se lomi i bujica suza kreće.
To je ono nešto što ja zovem EKG mood, emocije su čas gore, čas dolje i svatko je tko se sudario sa "imaš karcinom" situacijom zna o čemu govorim.
Nakon suza i priče, govori mi da se smirim i da će ona sve riješiti. Šalje me da dogovorim biopsiju za tjedan dana, da popijem kavu i vratim se k njoj. Sve obavljeno i nakon sat vremena izlazim s lijekovima iz bolnice.
Kad mislimo da se život i sudbina igraju s nama i da se sudaramo sa zidom, uvijek naleti neka dobra vila (ili vilenjak) koja posloži stvari onako kako trebaju biti.
A ona je moja dobra vila od prvog trenutka kad smo se srele, kada je situacija bila neizvjesna, njoj mogu zahvaliti što sam živa i postala je nešto više od liječnika u mom životu.
Slijedi priprema za biopsiju, skidanje s jednog lijeka i svaki dan dva puta bockanje u trbuh. Sama to radim, već ispraksirana i mirna, jer imam cilj, sigurno i bez rizika obaviti biopsiju. Uhvatiti se u koštac s malom nemani.
