Halo, dobar dan, imate karcinom! (I. dio)
Postoje tekstovi koji te vrate u prošlost, u kojima pronađeš sebe, jave se sve misli i emocije koje si prošao. Ovo je jedan od takvih tekstova. Suočavanje sa dijagnozom raka, onaj prvi val koji te udari tako da ne znaš za sebe. Nevjerica i stotinu pitanja koja se odvrte u sekundama, ali i ono nešto što nađeš samo u sebi, što ti nitko drugi ne može dati. Snaga. Ne znamo kolika je dok nam ne zatreba. Možda je tako i bolje, možda bi se potrošila da je iskorištavamo dan za danom. Ana je pretočila sve ono što se dešava u trenucima kada dobijete dijagnozu, pretočila je snagu.
Gdje se i kako može naučiti suočavati, oplakivati, žalovati? Postoji li tečaj ili seminar koji bi nas pripremio na erupciju osjećaja baš onda kada pomislimo „Svaka mi čast, kroz ovo sam junački prošla!“
Da – na prvi pogled. Da – izvana. Da – znamo što je iza nas, hrabro smo se borili. Ipak, bitka ostavlja posljedice čak i ako iz nje izađeš kao pobjednik. Jesmo li pobjednici čak i onda kada smo potpuno ranjeni, kada sve boli i ne nazire se kraj? Rekli bi neki – „Prošlo je, budi sretna“. Dobra znana toksična pozitivnost.
Znamo li sebi dopustiti sve emocije, čak i one negativne? Što kada u vodu padne sve što smo dosad znali – o sebi i svijetu? Postoji li lakši način za prebroditi onu jezu koja se uvuče u nas dok strahujemo oko svakog nalaza? Postoji li koristan način za umiriti misli oštre poput noža koje nas prate od jutra do mraka? Postoji li išta što miče ovu sjenku koja ide za nama dok pokušavamo skupiti djeliće sebe?
Pitanja se samo nižu, a na većinu ne znam odgovoriti. No, znam da se moramo slomiti da bismo se oporavili, znajući da više nikada ništa neće biti isto, promijenili smo se. Promijenio nas je. On, karcinom.
Javljate li se na nepoznate brojeve? Pomislite li „Možda je nešto hitno, javit ću se“ ili odmahnete rukom misleći da je to zasigurno agent kojekakve tvrtke s ponudom opcija koje spašavaju poslovanje, novčanik i društveni život? Često odmahnem rukom jer većinom nemam vremena saslušati i ne vjerujem u magične opcije i tarife, smanjenje cijena ili onu riječ „gratis“.
Srećom, nisam odmahnula rukom kada je jednog svibanjskog jutra zazvonio mobitel, a na ekranu se prikazao nepoznati broj. Onaj glasić iznutra i ona klica nemira koja me natjerala na ultrazvuk i punkciju, opet nisu dali mira. Nešto me proganjalo, stiskalo i gušilo – taj osjećaj da nešto ne valja sraste s čovjekovim bićem i prati ga u stopu.
Javila sam se gotovo odmah jer sam se sjetila – možda su oni (zamjenica kojom oduvijek u razgovoru označavam odjele, doktore i sestre bolnica, pokušavajući i jezično umanjiti svaku bliskost i potrebu za njima; oni su oni, nisu mi).
Ugodan, ali ozbiljan glas s druge strane nije ovaj put imao za ponuditi ništa magično, gratis ili u pola cijene. Jednog svibanjskog sunčanog jutra jedan nepoznati broj i jedan nepoznati glas okrenuli su naglavačke jedan svijet. Moj, naš. Svijet u kojem su se kovali planovi za budućnost. Svijet u kojem sam bila mirna, sretna i ispunjena. Pristojno i tiho glas je izrekao sljedeće: „Dobar dan, gospođo Ana. Stigao je nalaz Vaše punkcije. Molimo Vas da što prije osobno dođete po njega. Nalaz nije dobar i to je sve što Vam smijem reći.“
Pokušavajući nastaviti ovaj tekst, osjećam se točno kao i toga dana – zurim u zid pokušavajući srediti misli, u blagoj nevjerici. „Sve je u redu, nema mjesta panici, to ionako nije tvoj stil“, pomislila sam kao i svaki put kada me i u prijašnjim godinama borbe sa zdravljem znala snaći loša vijest ili prepreka. Bilo ih je puno, kako to već biva kad si u sustavu pa muku mučiš s papirologijom, čekanjem na odobrenje bioloških terapija, sačekivanjem nalaza, redovima za pretrage i nabavkom lijekova.
Međutim, ova vijest ostavila me bez riječi.
Kako sada to javiti drugima? Kako sada biti glas koji će dalje prenijeti lošu vijest, kako naći način da to najbližima ne zvuči loše, zabrinjavajuće i poražavajuće? Postoji li bezbolan način za kazati da imaš rak? Postoji li u bogatstvu hrvatskoga jezika najnježniji izraz koji bi drugoj osobi pomogao da shvati o čemu se radi, ali da je ne okrzne, da joj ne naudi i ne našteti? Izraz dovoljno moćan da zna što je posrijedi, a dovoljno mekan i lagan da ne nalegne na srce i dušu kao kamen, da ne guši u prsima i grlu kao zatomljeni jecaj. Da ne budi noćima i da ne prisvoji svu radost dana.
To je u tom trenutku bila moja okupacija – kako olakšati drugima nešto što sam prvenstveno trebala olakšati sebi. Za početak.
Jednog svibanjskog dana shvatila sam da takvo što – ne postoji. Jednog svibanjskog dana, s trideset dvije godine, shvatila sam da su pred njim svi jezici svijeta nedostatni, nemoćni i plahi. Pred njim, karcinomom.
