Moja desetogodišnja borba
Nena, žena širokog osmijeha, velike duše i spretnih ruku. Put kojim je prošla nije bio nimalo lagan, karcinomi koji su se vraćali i redali jedan za drugim, nikada nisu sputavali ovu ženu ogromnog srca u želji da obraduje svoje bližnje i humanitarnim radom sve one kojima je potrebno.
Zovem se Jelena, imam 59 godina. Supruga sam, majka, baka, svekrva i punica. Živim u malom prigradskom selu Jastrebarskog, Zdihovo.
Moja priča počinje u jesen 2010. godine, kada sam saznala da na desnom bubregu imam tvorbu. Ah, mislila sam, tvorba, tvorba pa što, riješit ćemo to. Imamo preča posla, veselija i sretnija posla, vjenčanje sina Saše i snahe Monike, koji su nam priopćili divnu vijest da će postati roditelji.
Uz svoje dvoje djece Sašu i Petru, dobili smo i treće dijete, našu Moni. Divna mlada žena, primalja, uzvišenog zvanja, koja pomaže budućim majkama da njihova dječica dođu na svijet. Na vjenčanju sam poželjela da sve dobro prođe i…uh, samo da mogu dočekati da vidim dijete.
Kada su se svi dojmovi slegli, krenulo je.
Veljača 2011. godine, nefrektomija, na operaciji je izvađen desni bubreg. Oporavak je trajao tri mjeseca, bez ikakve terapije, jer za karcinom bubrega nema terapije.
Počela sam raditi. Na kontrolama je sve u redu. Obitelji nisam govorila o tome da se radilo o karcinomu, samo je moj Siniša znao. Jednostavno nisam nikoga htjela opterećivati svojom dijagnozom, jer sam sama sa sobom raščistila, i sama sebi rekla bilo pa prošlo, ne ponovilo se.
Krajem ožujka rodio se moj unuk Petar. Sretni, presretni uživali smo u njegovu odrastanju i 2016. godine se pripremali za rođenje drugog unuka, Filipa. Veselju nije bilo kraja, a ja pomalo tužna jer ih nisam mogla nositi, već su mi ih samo stavljali u naručje ili su se sami, kada su narasli penjali meni u krilo.
Te iste godine, pet godina nakon prvog „podstanara“, evo njega i na lijevom bubregu. Odstranjena 1/3 bubrega i idemo dalje, oporavak dosta brz, već skoro za mjesec dana plesala sam na nećakinjinoj svadbi.
Nacionalnim programom sprječavanja raka debelog crijeva ustanovljeno mi je da imam nešto na debelom crijevu. Hajde, idemo dalje. Sve se brzo odvijalo, operacija, Uskrs te godine u bolnici, oporavak malo teži, jer je rez bio jako velik i dosta se upalio, ali i to smo riješili. Dogovor s onkologicom za kemoterapiju u osam ciklusa.
E, sada nisam mogla prešutjeti. Najteže mi je bilo reći mami, jer je u isto vrijeme kada sam ja bila pod terapijom i moja sestra Maja imala problema sa zdravljem, gubila je vid. Najmlađa sestra Marina, na prvu jaka, tješila nas je, brinula, ali znam da je u sebi patila.
Nakon drugog ciklusa kemoterapije, CT pokazuje novu tvorbu na ostatku bubrega, urolog kaže bubreg mora van. Onkologica „poludjela“. Dogovorila je termičku ablaciju tumora i spasila me od dijalize. Za dvije godine ponovno dvije tvorbe, ponovno dvije termičke ablacije.
Na dvorištu Vinogradske bolnice slučajno sam srela svog urologa.
- O, pa kako ste?
- Super!
- Pa i vidi se, a znate da vam mnogi nisu davali šanse!
To mi je dalo još više vjetra u leđa. Krenuti dalje, zaboraviti što je bilo i posvetiti se onome što volim, što me veseli.
Velika podrška bila mi je moja obitelj.
Otac je umro 2010. godine. Prije svake operacije i zahvata otišla sam na njegov grob i rekla mu: „Nemoj me još zvati k sebi, rano je, imam još puno toga za obaviti!“
Od svojih radnih kolegica sam se oprostila 2018. godine. Kod moje Nade, moje prijateljice, radila sam jedanaest godina. „Kliknule“ smo na prvu, za posao se dogovorile preko telefona. Divna prijateljica, divna šefica.
Na liječničkom vještačenju ustanovljeno je da više nisam radno sposobna i otišla sam u invalidsku mirovinu. U početku mi je to odgovaralo dok se nisam potpuno oporavila od operacija i svih mogućih tegoba, jer sam morala putovati na posao u Zagreb.
Raditi ne mogu, putovati ne mogu...ali ruke mogu, glava može, volja je velika da se nešto stvara.
Prva velika želja mi se ostvarila da sam postala članom obnovljenog Gradskog pjevačkog društva „Javor“ Jastrebarsko, u kojem sam pjevala davnih 1980-ih godina, još kao djevojka. Genetika je učinila svoje, u cijeloj obitelji svi lijepo pjevamo, veseli smo, volimo se družiti i zabavljati.
Koncert povodom 140 godina postojanja pjevačkog društva, a ja na termo ablaciji tumora bubrega, muku mučila tjedan dana prije hoću li moći sudjelovati na koncertu. Osigurali su mi visoku barsku stolicu da mogu sjediti, jer stajati ne mogu, ali pjevati mogu.
Ni to mi nije bilo dovoljno, imam ja vremena za još obaveza i druženja. Učlanjujem se u KUD „Cvijet Cvetković“, koji njeguje tradiciju narodnih običaja i pjesama. Divna druženja, divne narodne, tradicionalne pjesme, gostovanja, koncerti.
Ruke mogu raditi…moja terapija.
Da, ruke mogu raditi, počela sam našivati, štrikati, šivati, heklati.
Našivala sam sličice i stavljala u okvir, privjeske za lančiće i razveselila mnoge prijateljice, sestrične, poklanjala za rođendane.
Šivala sam ruksake, za velike i male, nije bi bio cilj prodati, cilj mi je bio razveseliti nekoga, najprije članove moje obitelji i prijatelje.
Reciklažom starih majica, traperica, špage, nastale su predivne ogrlice.
Najveće veselje je bilo na našem dvorištu kada sam svojim malim susjedicama poklonila svoje lutke „smijalice“.
Moje „smijalice“ su otputovale i u Petrinju i Sisak. U organizaciji vrtićkih teta skupljale su se igračke za djecu potresom pogođenog područja pa sam se i ja uključila onako kako mogu i znam.
Kada sam već kod humanitarnih akcija, moja prijateljica Željka i ja osnovale smo „Štrikeraj caffe Jastrebarsko“. U prosincu je na Međunarodni dan solidarnosti bila organizirana akcija štrikanja šalova „Šalimo se – šal oko vrata, osmijeh na lice“ u kojoj je planirano naštrikati što više šalova i podijeliti potrebitima, ugrijati ih svojim dobrim djelom. Zbog epidemioloških mjera akcija nije održana, ali šalovi su ugrijali naše prijatelje na Banovini, na potresom stradalom području.
U veljači je pokrenuta akcija Štrikeraj caffe-a, putem Udruge Ozana nazvana „Ispletimo ruke“, izradom rukavića za osobe s Alzheimerovom bolešću i drugim demencijama u Hrvatskoj. Veselilo me što sam od ostataka vune izradila rukaviće koji će poslužiti u liječenju i rehabilitaciji.
A štrikanjem, nastajale su kape i rukavice.
Vrt i voćnjak… kopati ne mogu, to drugi obave, ali mogu počupati neku travku, povezati paradajz, ubrati plodove.
Naravno, ne smijem zaboraviti spomenuti i druženja, prijateljice koje sam upoznala u bolesti iz cijele Lijepe naše i šire. Druženja na skupovima udruga žena oboljelih od raka, s našim curama iz Rijeke, Istre, Gorskog kotara, Samobora, Krka…
A posebno moram spomenuti svoju dragu Danicu, moju prijateljicu, prijateljicu u bolesti, i školsku i obiteljsku. I prijateljicu Julku, „prijateljicu na neviđeno“, s kojom se redovito čujem i dopisujem jer nas je snašla ista boljka, i jedna drugu tješimo, a nikada se nismo vidjele.
Eto, u očekivanju neurokirurško-onkološkog nalaza za liječenje metastaze u mozgu gama nožem, radim. Ruke rade, šivam dječici igračke. Radim jer mi je to terapija.
Počela sam s vjenčanjem svoga sina Saše i završavam s udajom svoje Petre.
Nema odustajanja, idem dalje visoko uzdignute glave i s osmijehom na licu!
Mali dodatak Mamo teama – Neni je uspješno izvršeno zračenje meningeoma, benignog tumora na mozgu, uz daljnje kontrole s obzirom na prijašnje dijagnoze. Jako nam je drago što će Nena i dalje uveseljavati bližnje svojim osmijehom i radovima.
