Oboljela sam od raka, nisam ga „dobila“
Za dan žena, priča jedne žene koja je u inat svima odlučila biti dobro. Vjerojatno u borbi i inatu, slična svim pričama onih koje su oboljele od raka. Dovoljno teško samo po sebi, saznati da se moraš izboriti za zdravlje, dobiva na težini kada okolina ne shvaća da nije na njima borbu činiti još težom. Od prvog susjeda do poslodavca, često se provlače priče i problem bolovanja. Priče koje, obitelj oboljele osobe, dodatno opterećuju, posebno kada se radi o djeci kojoj bi se trebalo puno obzirnije obraćati ili još bolje ne obraćati, to je posao roditelja. Anita, koja je danas srećom dobro, opisala nam je kako je to izgledalo u njenom malom mjestu s kojim se, osim s bolešću, morala nositi i boriti.
Nije rak poklon
Oboljela sam od raka, nisam ga dobila, ali sam ga “dobila.“ Baš kao nekakav poklon.
Život u malom mjestu je idiličan, onako kako ga gledaju ljudi koji ne žive u njemu. Dođu udahnuti seoskog zraka, uživati u zdravoj hrani pa se vrate svojoj svakodnevnici napunjeni sjećanjima koja ih drže još nekoliko dana.
Idiličan je sve dok ne odskočiš bilo čime. Načinom života, odgojem djece ili ne daj Bože bolešću. Onda postaješ „ona.“ Ona koja je baš svojim načinom života zgriješila i sama je sebi kriva što je dobila rak. A ja sam zgriješila sa svih strana, ali drugima ne sebi.
Posao u malom gradiću je idiličan. Ne moraš jako rano ustajati, o djeci ima tko brinuti da će na vrijeme otići u školu, brzo si na poslu i s posla. One sitne gluposti koje te ne zanimaju, kojih ima svugdje, zaobiđeš i ne želiš se petljati. Idilično je, sve dok ne oboliš.
Pogledi puni razumijevanja, koji govore koliko su sretni što nisu na tvom mjestu, podrška koja je uvijek tu, svi će ti pomoći kunu se na sve živo i neživo.
Kada kreneš u svoju borbu već svi znaju da ti je došao kraj. Od jednog sela do drugog netko nekoga zna i svi su te odavno otpisali. Kod nas svi sve znaju, od prvog do dvadesetog sela. Od idiličnog sela do idiličnog posla.
Nisam ja od onih koje to brine, ali selo se pobrinulo da djeca čuju kako će im majka umrijeti. Današnji roditelji su nemilosrdni pa su im i djeca nemilosrdna. Toliko da će s malom dozom dragosti i samilosno kazati tvojoj djeci da će im mama uskoro s ovog svijeta.
Ovako bi se mogla sažeti moja priča bez liječenja.
Zacrtaj put
Ne znaju oni da u meni ima puno više od idile, jer idila je samo nešto nacrtano u našim glavama.
U mojoj glavi ništa nije nacrtano, nego je zacrtano.
Nikada nisam bila slaba i uvijek sam se sa svime nosila kako se to kaže, kao velika. Problem je uvijek bio samo problem, nešto što ćemo riješiti ovako ili onako. Ali vijest da imam rak pokosila me potpuno. Izgubila sam se i očajavala. U samom početku nisam o njemu razmišljala kao o problemu, nisam uopće o njemu razmišljala, nego o svojoj djeci i kako ćemo proći sve to skupa. Razmišljala sam kako će oni emotivno prihvatiti bolest, kako ću im ja sve to objasniti.
Sretnica sam i brzo se zbrojim pa sam se i tada zbrojila i rekla samoj sebi, nisi ti od šećera, ako mogu druge žene možeš i ti.
Razmišljala sam puno i odlučila se liječiti u većem gradu. Možda je to bila greška, jer nisam uvijek bila uz djecu i nisam ih mogla zaštititi koliko sam htjela i trebala. Čitajući puno zaključila sam da je to za mene najbolji put. Djeca imaju tatu, divnu baku, a ja se moram pobrinuti za sebe.
Po procjeni moje onkologice tumor je izlječiv i to me gurnulo još naprijed da u borbu krenem spremnija i jača. Znala sam da neće biti lako i nije bilo, ali sam gurala svaki dio liječenja i govorila sebi da sam svakim danom bliže cilju i svojoj obitelji.
Nakon operacije brzo su me pustili kući, jer je korona bila u zamahu, a i meni je odgovaralo da što prije dođem svojima. U to vrijeme nacrtana idila odgovarala mi je. I sama sam je sebi nacrtala, uživala u proljeću i oporavljala se uz moje najbitnije ljude. Odlučila sam ne ostati u gradu do kemoterapija, svaki dan sa obitelji bio je predragocjen da ga propustim.
Promjenu na djeci sam primijetila, ali nije nešto što nisam očekivala. Ono što zamjeram i danas mužu i svekrvi je što mi nisu ništa govorili. Djeca su već bila u traumi od svih informacija koje su im dolazile, a nisu bile lijepe.
Povratak u grad bio je težak i zato što ih ostavljam i zato što sam znala što me čeka. Odrađivala sam jednu po jednu kemoterapiju, pokušavala biti strpljiva sa svim nuspojavama i kada bi se sve smirilo otišla na nekoliko dana kući.
Večer prije četvrte „crvene“ nazvala me kolegica s idiličnog posla i zabrinuto pitala je li sa mnom sve u redu? Znam da je bila zabrinuta i da nije nikada bila zabadalo pa sam se i ja zabrinula. U razgovoru sam saznala svašta o sebi, sve ono što ni sama nisam znala. Od svih onih sumornih tračarija do onoga što me najviše pogodilo – do kada ona misli biti na bolovanju? Pa sam se onda pitala kako me trpaju u grob i u isto vrijeme očekuju da se usred kemoterapije vratim na posao, jako neobično.
Nazvala sam muža i tada saznala sve. Drugi dan nisam mogla dočekat da zadnja kap kemoterapije iscuri i da bježim kući svojoj djeci, da ih zagrlim i kažem da će mama u inat svima pješke do svog groba. Nije lijepo tako nešto reći djeci, ali bijes koji sam osjećala je iz mene izvukao sve ono što možda nisam trebala reći. Obojica su se smijala, moji dječaci su shvatili što mama govori, ali nisu više ni tako mali da ne bi shvatili.
Od tada grad je postao mjesto u koje sam odlazila i vraćala se. Odlazila na liječenje i po svoj cilj, svoje zdravlje.
Kad god me netko pita kako sam, ja kažem veličanstveno. Nekad možda i nisam, ali moj inat je jači.
U bolesti nam je svima dovoljno teško, a ljudi su grubi i ne shvaćaju da svaka njihova riječ može djelovati ne samo na osobu koja je bolesna, nego na cijelu obitelj. Teško je i financijski pa je strah od toga da ostaneš bez posla veliki teret, nije najveći ali dovoljno velik.
Dovoljno je samo malo ljudskosti, ohrabrenja i zacrtan put od kojeg ne odustaješ.
