Otkrila sam kvržice u trudnoći
Trudnoća je vrijeme kada bi svaka žena trebala uživati u miru i pripremama za dolazak prinove. Ali što kada se dogode nepredviđene situacije, one koje najviše straše, što kada u sred tog blaženog stanja napipate kvržice na dojkama? Borba i strah, nije li možda rak?
U prvoj trudnoći, s trideset i dvije godine, napipala sam kvržice u obje dojke i jednu veliku ispod desnog pazuha.
Ginekolog me uputio na pregled ultrazvukom, koji otkriva da imam neke manje izrasline ispod pazuha, ali savjetuje mi da ništa ne diram prije poroda. Prihvaćam, jer niti sama nisam htjela ništa raditi dok ne rodim.
Nakon poroda osjećam da je desni pazuh ogroman, otekao i bolan, sve se upalilo.
Opet odlazim na ultrazvuk i pregled kod jednog divnog liječnika koji me još uvijek vodi.
Savjetuje mi da dojim dokle god mogu, a nakon toga ću na operaciju. Rekao je da se fokusiram na bebu i da ne brinem. Malenog sam dojila otprilike devet mjeseci i nakon toga odlazim na dogovorenu operaciju koja prolazi bez problema. Ono što je uklonjeno bilo je dobroćudno. Operacija je bila u siječnju 2016. godine, nakon koje svake godine odlazim na redovite preglede i ultrazvuk.
Nakon dugog premišljanja što i kako, odlučujem se za drugu trudnoću. Niti sama nisam bila sigurna u odluku, ali idemo.
Razmišljam kako ne želim da moje prvo dijete ostane bez sestre ili brata.
Odmah na početku trudnoće moja ginekologica govori “Svaka tri mjeseca ultrazvuk i vađenje krvi”. Ne moram vam niti govoriti koliko strepnje i straha sam proživljavala. Krvna slika bila je jako loša. Nekoliko dana prije poroda završavam na transfuziji.
Drugo dijete rodila sam 10.01.2020. godine. Isti dan opet počinje isti problem, ispod pazuha se pojavila oteklina.
Voze me kod mog liječnika na pregled, odlučuje se pričekati nekoliko dana da vidimo povlači li se. Počelo se pomalo povlačiti i otpuštaju me iz bolnice.
Doma se borba nastavlja s dojenjem i užasno bolnim i otečenim pazuhom. Nastavljam dva mjeseca dojiti, ali zbog jake boli koju više nisam mogla izdržati, prestajem.
Odlazim na pregled i liječnik se odlučuje da ovaj puta pokušamo drugačije, odlučujemo se na prestanak dojenja. Naručuje me za nekoliko dana na kontrolu da vidimo hoćemo li što dirati ili ćemo još malo pričekati. Neko vrijeme sam razmišljala o svemu i moja odluka je bila da u tom trenutku ne želim na operaciju, želim vidjeti što će se dalje događati.
Operacije nije bilo, jer se počelo pomalo smirivati. Obavljam redovne samopreglede i pregledavam se kod liječnika. Nije se sve povuklo, ali odluka da ne idemo na operaciju bila je ispravna.
Nakon mog slučaja, moje sestre i prijateljice idu na redovite preglede dojki jednom godišnje, bila sam im poticaj.
Bitno, jako je bitno raditi samopreglede i ultrazvuk svake godine, isto kao i imati liječnika koji ulijeva povjerenje i s kojim ćete o svemu moći razgovarati.
Strah od raka uvijek je prisutan, ali ne smije sputavati da se redovito kontrolirate.
