Iako, kao netko kome sve priče prođu kroz ruke, nemam dražu, niti bolju, ova me na neki način posebno dirnula. Autorica mi je dala dopuštenje da kažem kako se već dugo virtualno poznajemo, ali u svim našim razgovorima koji su se vodili uglavnom oko bolesti i terapija, nije dala naslutiti da njena priča ima dodatnu težinu. Potpuno mi se otvorila tek nedavno i pitala bi li ovo bila dobra priča za početak Ružičastog listopada?! Jedino što mogu reći da nigdje ne piše da taj listopad mora biti “ružičast”, rekla bih da mora biti podrškast, a ova priča je upravo to.

Trudnoća, najljepše i najsretnije doba za jednu ženu, obitelj, može se pretvoriti u pravi horor kada vam se na putu nađe dijagnoza raka. Ako ikada, onda je to vrijeme kada trebate podršku bližnjih, posebno partnera. No, što kada podrška izostane? Sami ste. Sami odlazite na terapije, sami odlazite na preglede, sami ste s glavom koja je ostala bez kose, postajete nevidljivi. Nije vas briga za ostale, ali onaj koji bi trebao biti oslonac se ponaša kao da ne postojite. Možete potonuti do kraja ili skupiti sve krhotine i izgraditi život kakav zaslužujete.

Drugi dio priče o životu s Akutnom mijeloičnom leukemijom sa samo dvadeset šest godina. O utjecaju bolesti na psihu, bliskom susretu sa smrću, planovima za budućnost i konačnom prihvaćanju svega, može se opisati kroz jednu rečenicu: “Zapitaš se kada ću, ako neću sada biti bitna sebi?! U toliko si krhkom stanju, život ti je bio na tankoj niti i ako si u tom trenutku nećeš biti bitan, onda nećeš nikada.”

Djevojke od dvadeset šest godina trebale bi živjeti život punim plućima, uživati u životu, biti aktivne na svim životnim područjima, no život ponekad ode u nekom drugom, neočekivanom smjeru. Djevojka iz naše priče doživjela je tešku dijagnozu akutne mijeloične leukemije. Kako ovakve priče nikada ne mogu biti kratke donosimo prvi dio u kojem priča o samoj dijagnozi, preranom ulasku u menopauzu i kako se nosi s novim životnim izazovima.

Kvržica u trudnoći, bol u dojci tijekom dojenja, alarm da ipak nešto nije u redu. Ozbiljna lica liječnika govore da se nešto dešava. Dijagnozu raka dojke nikada nije lako podnijeti, ali kada se to desi u prvim mjesecima nakon poroda, posebno je teško. Strahovi koji se javljaju, posebno onaj najgori, da će dijete ostati bez majke teški su, ali opet normalni uz takvu bolest. Važno je, kako naša Marija kaže, skupiti svu snagu i krenuti u borbu.

Napipati kvržicu u dojci noćna je mora svake žene, ali imati samo dvadeset jednu godinu i proći kroz to iskustvo sigurno je posebno teško. Mučiti se danima mislima, pitanjem imam li rak dojke i funkcionirati normalno na svim životnim poljima je veliki izazov za mladu djevojku. Kome reći? Kome se obratiti? Kako sebi pomoći? Što ako je kvržica stvarno rak? Bezbroj pitanja...

Trudnoća je vrijeme kada bi svaka žena trebala uživati u miru i pripremama za dolazak prinove. Ali što kada se dogode nepredviđene situacije, one koje najviše straše, što kada u sred tog blaženog stanja napipate kvržice na dojkama? Borba i strah, nije li možda rak?