Prihvaćanje dijagnoze
Rak. Kako prihvatiti čudovište iz ormara, kako reći samom sebi "da, tu je, družit ćemo se neko vrijeme." Ne od danas do sutra, korak po korak, dan po dan, prihvaćajući polako sve prepreke koje stoje ispred nas, ne tako čvrsto da ih ne bismo slomili. Možda ćemo ponekad pasti, posustati, ali prihvaćanje je naša moć koja će nam pomoći da vodimo igru.
Tema koja se zaobilazi, tema koja nije lijepa, ona koja grebucka po mozgu. Kako prihvatiti bolest, kako prihvatiti sve što dobiješ “na poklon” uz bolest?!
Rak, dijagnoza koja te vozi gore-dolje kao roller coaster. Imaš osjećaj, ne da si dobio šamar, nego ciglu u glavu pa čekaš da se otrijezniš kako bi mogao krenuti dalje.
Nije baš da će se prihvaćanje dogoditi kao čarobnim štapićem doneseno. Treba proći bezbroj faza da bi došli do prihvaćanja, a puno ih je. Od ljutnje, tuge, bijesa, žalovanja, straha. I sve će se one zadržati pomalo i kada prihvatimo bolest, budimo iskreni.
Ništa se ne događa od danas do sutra pa tako ne možemo niti umiriti naše emocije u tren oka. Prihvaćanje da imaš dijagnozu karcinoma je kao suočavanje sa svojim najvećim strahom, kao kada malom djetetu ugasiš svijetlo u sobi i ono se mora suočiti sa zamišljenim čudovištem iz ormara. Tako i mi sa svojom dijagnozom, jer ona je čudovište iz ormara.
Sve te silne emocije leže negdje na dnu naše duše, kao na beskrajnom dnu oceana koje treba uzburkati da bi se jedna po jedna krenule dizati prema vrhu da ih objeručke dohvatimo i prihvatimo. Sa svake emocije treba otpuhnuti stoljetni pijesak, očistiti mulj i reći “tu si, možda nisi ugodna, ali moja si. Polako ću te prihvatiti kao dio sebe i isto tako otpustiti.”
Treba vremena da se pregaze sve emocije i faze, da se prihvati ono što nam je servirano, doduše ne na srebrnom pladnju, više kao na kartonskoj kutiji koja je na klimavima temeljima, a trebamo stupove koji će nas držati čvrsto na zemlji.
Uz dijagnozu treba prihvatiti društvo koje ponekad nema milosti prema bolesti, reklo bi se da ima više sklonosti prema sažaljenju pa ti dođe da kažeš “aha okej, nemoj me sažalijevati, ne treba mi. Treba mi toplo ljudsko biće i jedno obično kako si bit će dovoljno.”
Beskonačni savjeti, svatko ima svoj, svatko misli da je baš njegov "the” savjet. Dobro, u redu, u ljudskoj je naravi željeti pomoći, ne žele ništa loše, ali niti ja ne želim te savjete bez kraja i konca. No, u konačnici i to ćemo progurati uz početno njurganje do prihvaćanja i jednostavnog kimanja glavom. Možda bi lakše bilo pitati što želimo, što nam treba, nego gurati ono što nam ne treba.
Sve smo to apsolvirali, prihvaćanje dođe jednog dana. Ono što je teško prihvatiti je upravo to što se često moramo sami boriti i izboriti, jer vrijeme neumoljivo teče i gazi ako stojiš. Vrijeme nema milosti, neće čekati, čak niti onu jednu malu sekundicu.
Sustav koji ti na svakom koraku podmetne makar jednu grančicu pa se lomiš dok dođeš do svojih prava, od najobičnijeg prava na pregled do svih onih koji se skrivaju negdje među birokratskim papirima i zakonima koje svatko tumači na svoj način. Uz bolest treba izgraditi dobru utvrdu punu živaca kako bi prihvatili borbu sa sustavom.
Sustav je to koji te optereti, umjesto da te rastereti.
Zato prihvati i gazi naprijed koliko god možeš, ako posustaneš, samo će te polagano gaziti, sve od prvog do zadnjeg reda, riječi, slova.
Konačno, prihvaćanje je naša moć, okrenimo je sebi i vodimo igru. Ono nije samo nešto što bi trebali, nego ono što moramo, isključivo i jedino zbog sebe.
