Sa rakom ne završava život
Život sa rakom dojke u obitelji nije nimalo lagan. Kada prođete kroz liječenje pa i smrt voljenih, uvijek je u glavi strah i pitanje hoće li se i meni dogoditi?! Važno je prihvatiti odgovornost za sebe i redovito se pregledavati, ali kada život postane užurban i pun obaveza, zaboravimo i na ono najvažnije. Sanja nam piše baš takvu priču, ali na sreću njeno tijelo je davalo signale i otišla je na pregled. Kao i svatko tko se susretne sa dijagnozom bilo kojeg raka, najprije trebamo u sebi prihvatiti ono što se događa da bi lakše mogli proći kroz liječenje i nastaviti život, jer on ne završava dijagnozom raka.
Rano sam saznala što znači imati u obitelji oboljele od raka dojke i na žalost rano sam naučila da je rak nepredvidiv neprijatelj. Baka i teta su preminule od raka.
Još otkako je baka preminula, u mom životu je postalo normalno svaki mjesec jednom pod tušem obaviti samopregled. Trajalo je to godinama, sve dok se kao hrčak nisam uplela u životni kotačić, posao, djeca, nikad vremena za ništa i malo po malo izgubila se moja rutina samopregleda, što držim još neodgovornijim - godišnjeg pregleda ultrazvukom.
Nakon što se teta razboljela uhvatio me panični strah da sam nešto propustila i da je sve već gotovo, tako da sam već nakon nekoliko dana bila na privatnom pregledu UZV. Sve je bilo u redu i odahnula sam, osjetila ogromno olakšanje. Nakon nešto više od godinu dana teta je na žalost preminula.
Trebalo mi je malo da se saberem, dan po dan, prošlo je i dva mjeseca dok me opet nije panika uhvatila. Bavila sam se sportom, kada god bih uhvatila malo vremena, ali sam osjetila da gubim snagu, da sam stalno umorna. Iako to nisu klasični simptomi raka dojke, meni je sve zvonilo na uzbunu i dobro da je.
Na idućem pregledu lice doktora pokazalo mi je da je nešto našao, ali kako mi ljudi volimo sami sebe zavaravati, tako sam i ja u sekundama nabrajala u sebi ciste, fibroadenome i sve ono dobro što će sigurno reći.
Koliko god imaš iskustva i prolazio si bitke u obitelji, ništa te ne može pripremiti na to da ti netko kaže da imaš rak, baš ti. Odbijala sam tu informaciju i tražila da ponovo pogleda, ali je rekao da gleda već neko vrijeme i da je siguran koliko može biti siguran bez biopsije.
Imala sam osjećaj da me netko bacio niz provaliju i da ne prestajem padati. Nisam se mogla ustati, vrtjelo mi se u glavi, dobila sam snažan napad panike pa su me morali smirivati.
Svi su bili divni i ne mogu im dovoljno zahvaliti za brigu. Utješne riječi bile su: „Sanja, nalaz nije dobar, ali vjerujte svaki dan viđam i puno gore. Tumor nije velik.“
Kada sam došla kući, djeca su već stigla iz škole i morala sam se sabrati. Trebalo je čuti sve priče iz škole, saslušati sve što se dogodilo. U sebi sam treperila i čekala kada će leći. Onda je došao trenutak da kažem suprugu. Najprije smo sjedili jedno kraj drugog i šutjeli. Nakon nekoliko minuta me zagrlio i to mi je bilo dovoljno, osjećaj da je uz mene.
Zbog obiteljske anamneze, u dogovoru s kirurgom radio mi je mastektomiju i ugradnju ekspandera. Operacija i oporavak su dobro prošli.
Nakon nekog vremena su počeli problemi, neposredno pred prvu kemoterapiju, dobila sam visoku temperaturu i na malom dijelu reza vidjela sam crvenilo.
Ubrzo je uslijedila druga operacija, vađenje ekspandera i ono što me brinulo, odgađanje kemoterapije do potpunog oporavka. Bilo je malo teže nego nakon prve operacije, ali brže nego sam mislila.
Na prvu kemoterapiju sam otišla s dobrom vjerom da će sve proći dobro. Bojala sam se nuspojava, ali sam mislila organizam mi je inače zdrav, pregurat ću i to. Međutim, prve četiri crvene su prošle, jednom rječju užasno. Ne bih se uspjela oporaviti od jedne, već bi stigla druga pa borba s niskim leukocitima, odgađanje terapije. Na prvu bijelu kemoterapiju sam imala alergijsku reakciju pa je svaka iduća išla sa puno pažnje. Sestre u dnevnoj bolnici su olakšavale svaku kemoterapiju, uvijek bi u prolazu nešto dobacile, nasmijale se ili stale i popričale kada bi vidjele da nisam dobro i hvala im na tome.
Prošlo je i to, prošlo je i zračenje i danas kada gledam unatrag, zadivljena sam što sve ljudski organizam može podnijet. Koju količinu boli, terapija, nuspojava i uvijek se iznova izdići iznad svega.
Voljela bih kada bih mogla reći da stvari danas teku kao po špagi, jer ne teku. Liječenje je ostavilo traga na psihi, a hormonska terapija ne pomaže puno u tom smjeru. Ne pomaže ni u jednom smjeru.
Svako jutro prije posla odradim deset do petnaest minuta razgibavanja, što mi baš i nije lako i ne da mi se, ali bez toga se ne bih mogla niti obuti. Bolovi su postali dio života i pokušavam ih prihvatiti.
Ljudi često misle da je sve gotovo, da sam zdrava, ali ja bih ih sve stavila u svoje cipele da malo isprobaju taj put. Ako se brinem o sebi, ne znači nužno da moj organizam iznutra prati ono izvana. To je nešto što dajem sama sebi, jer sa rakom ne završava život.
Bojim se uvijek ispočetka, svaka kontrola je stres, svaka neobična bol donosi novi strah, ali nitko ne može iz svoje kože pa ni ja.
