Samo nas nijanse dijele
Iako, kao netko kome sve priče prođu kroz ruke, nemam dražu, niti bolju, ova me na neki način posebno dirnula. Autorica mi je dala dopuštenje da kažem kako se već dugo virtualno poznajemo, ali u svim našim razgovorima koji su se vodili uglavnom oko bolesti i terapija, nije dala naslutiti da njena priča ima dodatnu težinu. Potpuno mi se otvorila tek nedavno i pitala bi li ovo bila dobra priča za početak Ružičastog listopada?! Jedino što mogu reći da nigdje ne piše da taj listopad mora biti “ružičast”, rekla bih da mora biti podrškast, a ova priča je upravo to.
Draga Petra, draga Anonimna, drage sve one koje proživljavate svoje životne borbe zbog iste beštije koja nas je počastila svojim dolaskom.
Kažu da žene moraju biti solidarne, posebno u teškim trenucima, ja sam svoju solidarnost odlučila ispričati. Odlučila sam to nakon čitanja vaših priča.
Prva pa druga istresale ste svoje emocije, a ja se osjećam zapetljano u vašim životima. On i ja u nekoj priči sa odlomcima vaših života.
Nema tu velikog uvoda. Rak dojke koji je pomeo našu svakodnevicu. U vrijeme liječenja bila sam fokusirana na sebe i kako osim tijela održati psihu, kako brinuti o dvoje školaraca, jer bake i djedovi su daleko, a prijatelji su uskakali koliko su mogli, no nije to baš bilo puno. Nije da brojim ikome, jer sve su to ljudi sa svojim poslovima, djecom, svojim životima koji su tekli mimo moga.
Život brojim prije raka i poslije raka. Brojim ga tako, jer jedan s drugim nema sličnosti.
Nekada sam mislila da smo skladan bračni par, povezan s puno ljubavi i da ćemo se jednog dana, onako filmski, sijedi i stari držati za ruke šetajući nekim parkićem dok će ispod nas šuškati jesenje lišće u jesen našeg života.
Ha-ha! Kako se sada čini, zajedničke jeseni naših života neće biti, a ni šuškavog lišća pod nogama. Bit će svatko na svoju stranu. Ona ljubav je bila samo privid i ne mogu sebi oprostiti kako mi je promaklo. Zar je tako dobar glumac ili je njemu ljubav isključivo povezana sa seksom.
Sada sam i to izgovorila.
Da, seksualni život nam je bio savršen, upotpunjavali smo se i nije bilo prigovora s ni jedne strane.
I što se dogodilo. Dogodio se život, bešćutan. Ali možda i bolje tako, jer kad-tad bi ova „filmska ljubav“ pukla. Neka je bar pokazala pravu stranu.
Nakon liječenja kada sam mislila da se sve vraća u nekakvu kolotečinu, završila sam, kao i većina žena u mom stanju, na hormonskoj terapiji. Gledajući danas, lakše sam podnijela kemoterapije, operaciju i zračenje, nego što podnosim ovu terapiju. Ona je barem bila prolazna, a ova se čini kao da nema kraja. Imam sve simptome koje je moguće imati i da, nemam libida. Nemam libida, osjećam se potpuno aseksualno, ne zanima me ništa što se tiče seksa.
Mogu reći za nekog muškarca da je lijep, ali to je sve. Ne privlači me ni jedan pa ni moj. U početku sam se osjećala loše pa sam pristajala na seks samo zbog njega, glumila sam. Shvatio je to vrlo brzo i isto tako vrlo brzo se ohladio.
Gdje smo sad? Ja se kao Petra osjećam potpuno neženstveno, nema u meni ničega što liči na ženu, osim vanjštine. Zovem je ljuštura, jer što je drugo? Sigurna sam da on ima drugu i kao Anonimna, osjećam se na neki način izdano, jer nema podrške, nema zagrljaja, nema riječi utjehe, nema „ljubavi proći će.“ Nema nastavka.
Postoji samo jedan kraj koji se približava. Zajednički život koji se rastegnuo kao tanka nit i stoji pred pucanjem.
Zanimljivo je kako nitko ništa ne vidi, osim moje dvije najbliže prijateljice. Svi me gledaju kao uspješnu ženu u složnom braku, koja je prevalila bolest i sad gazi naprijed.
A stvarnost, u dubokoj sam depresiji i ne znam se nositi s njom, a ne znam niti tražiti pomoć. Zamislila sam da je ovo prvi korak, možda se i ja odvažim.
Sve smo mi na neki način slične u ovoj borbi. Neka više, neka manje. Neka će priznati, neka neće. Samo nas nijanse dijele.
