Shvatite ovo ozbiljno!
Pričati o proživljenom iskustvu sa rakom nikada nije lako, ali kada to iskustvo prati duboki osjećaj krivnje, sigurno je još i teže. Priča koju nam je napisala Darija upravo je takva i upravo zato je iznimno hrabro progovoriti, ne samo o pozitivnim stvarima, nego i o onima za koje mislimo da smo krivo napravili. Iskreno napisati da nismo napravili nešto što smo trebali i da je iz toga proizašlo nešto što je otežalo život i nama samima i obitelji, ali i ukazati koliko je važno voditi brigu o sebi, o svom zdravlju, ići na preventivne preglede čak i onda kada mislimo „to se meni ne može dogoditi“, „nitko u obitelji nije imao rak“. Rak ne prepoznaje ni dob ni spol, ni obiteljsku anamnezu, rak se može dogoditi svakome.
Jedna sam od onih koja nije osjećala nikakve simptome. Svaki ultrazvuk je bio uredan pa nisam išla niti svake godine na pregled, nego svake dvije do tri, smatrala sam da je dovoljno.
Kada sam napunila četrdesetu palo mi je na pamet da bih trebala i na prvu mamografiju. Naručila sam se, prošlo je taman oko dvije godine od zadnjeg ultrazvuka.
Išla sam potpuno neopterećeno kao da idem u šetnju, s dogovorom za kavu nakon pregleda. Razmišljala sam o vikendu pred nama, rođendanu prijateljičinog sina i poklonu koji trebam kupiti, odlasku kod roditelja, bilo je sve u redu i opušteno da opuštenije nije moglo biti.
Sjedeći u čekaonici palo mi je na pamet, što da mi sada kažu da nešto nije u redu, da su nešto našli…cijelo tijelo mi se streslo od nelagode i maknula sam ružne misli, nastavila čitat članke na mobitelu, dok me nije prenulo prozivanje mog imena.
Najprije ultrazvuk, jer je mamograf zauzet, mislila sam i dobro da je tako, neka me pripreme na mamografiju. Nikada nisam bila i išla sam sa dozom nesigurnosti i straha što me to tamo čeka.
Doktorica me špotala, jer sam preskočila pregled, a ja sam se uz smijeh branila i rekla da je ionako uvijek sve u redu i da kod mene u obitelji nema raka pa što se onda imam brinuti. Prijekorno me pogledala i krenula sa pregledom.
Činilo mi se da predugo gleda dojku, ali nisam se dala smesti sa svojim pozitivnim mislima. „Idemo na mamografiju pa ćemo se vratiti na ultrazvuk“ čula sam je kako govori, skeptično gledala u nju i pitala se zašto. Ništa mi nije rekla, pregledala je samo jednu dojku, možda je samo ljuta na mene – postala sam nemirna i pokušavala naći opravdanje.
Nitko me nije pripremio za mamografiju, brzo je obavljena, a ja kao u transu nisam niti razmišljala boli li me ili ne. Pričekala sam nekoliko minuta ispred ordinacije dok me nije ponovno pozvala. Uzela je sondu, stisnula na jednom mjestu i rekla: „Gospođo Darija, ovo što vidite, na žalost moram Vam reći da se vrlo vjerojatno radi o karcinomu.“
Niti da me grom pogodio ne bih se tako osjećala. Nisam uspjela ništa reći, ništa pitati, nisam puno toga što je izgovorila ni čula, ni shvatila. Dala mi je upute i nalaz, uhvatila za ruku i rekla: „Shvatite ovo ozbiljno.“
Ništa na ovom svijetu me nije pogodilo kao moja neodgovornost, osim novonastale dijagnoze. Možda me u istoj mjeri oboje pogađalo.
„Ja ne znam ništa o raku, što ću sada, kako ću se riješiti toga?“ bila su pitanja koja sam mužu sipala kroz suze. Nije mi palo na pamet pogledati nalaz, ali on je bio puno sabraniji od mene. Pogledao je nalaz, doktorica je napisala sve što je trebalo.
Sve što se dešavalo dalje, u mojoj glavi je bilo popraćeno užasnim osjećajem krivnje. Mogla sam spriječiti, mogla sam ranije doći, moglo je biti manje, moglo je proći lakše.
Nakon biopsije, onkologica je rekla da moram pričekat što će odlučiti konzilij, jer je tumor veličinom bio na granici između operacije ili kemoterapije. Nakon teškog vremena čekanja odlučeno je da najprije idem na operaciju. Nisam se namučila, sve je prošlo dosta lako i sama operacija i oporavak. Ubrzo sam krenula sa kemoterapijama koje nisu prolazile dobro. Od prve do zadnje, sve su bile mučne sa svim mogućim komplikacijama, ali najviše me ubijala mučnina i povraćanje koje bi trajalo po deset dana na crvenim.
Nekako sam to izgurala i pokušavala se oporaviti. Išlo je polako i psihički teško. Morala sam i na zračenje koje je prošlo samo s umorom. Slušajući priče drugih u čekaonici očekivala sam opekotine, pripremila se na još jedan teški korak, ali „samo“ sam cijele dane spavala.
Moja psiha nije nikako dobro. Ne mogu sebi oprostiti ništa od ovoga, ponekad sebe kažnjavam mislima da mi tako i treba kad se nisam znala brinut za sebe kao da se radilo o ne znam čemu, a ne o pregledu od pola sata i manje.
Ne želim nikome ništa od svega ovog, ni nonšalantnost u odnosu na svoje tijelo, ni dijagnozu, ni kemoterapije, ni ćelavu glavu, ni operaciju. Ne želim nikome da proživljava ovaj osjećaj krivnje, osjećaj da sam oduzela puno toga svojoj obitelji i da sam im dala puno briga.
Sve fizičko nekako prođe, ali psihu dovesti u red je najteže. Znam da me čeka još puno borbe i posla da psihički budem dobro. Nikada nisam lako odustajala i bila sam uporna u svemu, znam da će tako biti i s ovim, ali teško je.
Rečenica koja je obilježila moju dijagnozu i koju želim prenijeti drugima je: „Shvatite ovo ozbiljno!“ I onima koje misle da se to njima ne može dogoditi i onima koje ne idu na preglede zbog straha.
