Smisao života nije patnja
Prije nego pokušamo pomoći drugima, važno je voditi brigu o vlastitom mentalnom zdravlju. Biti utočište i pružiti ruku drugom ljudskom biću posebno je iskustvo, ali prije toga pobrinimo se da smo mi dobro i da se u pomaganju drugima sami ne praznimo. Tako piše naša Mateja, koja je s nepunih dvadeset i šest godina dobila dijagnozu AML – akutne mijeloične leukemije.
Kako promijeniti samog sebe i zašto bismo se uopće mijenjali? Poučena dosadašnjim iskustvom, shvatila sam da se želim mijenjati najprije zbog sebe, a onda kako bih drugima mogla pružiti najbolji dio sebe.
Ako ne spoznam vlastite nedostatke, kako da drugima pomažem? Ako čak i spoznam da imam problem sa sobom, da imam mane, kako god to nazvali, ne mogu napredovati kao osoba, ne mogu biti osoba koja želim biti, ako ne krenem nešto konkretno poduzimati.
Uvijek mi je najlakši dio bio pružati drugima neku vrstu utočišta, smatrala bih da time automatski punim sebe. No, vrijeme je pokazalo da to jednostavno nije istina. Ako se konstantno prazniš, pružajući drugima svoj maksimum (jer u tvojim mislima, oni su vrjedniji od tebe), zapravo se postupno emocionalno isprazniš.
Nažalost, zbog prirode ovog svijeta, emocionalna bol koju skupljamo i pohranjujemo u sebi dugoročno, kad dosegne određenu (nepodnošljivu) razinu, spušta se na fizičku razinu. Tijelo nam često govori da nismo dobro. Teška fizička dijagnoza često nije dovoljno upozorenje da shvatimo kako bolje brinuti o sebi.
Želim naglasiti da je mentalno zdravlje izuzetno važno, ono je ključno ako želimo napredovati kao osobe.
Živeći po uzorku i ignorirajući vanjske znakove - ponekad i direktna upozorenja drugih ljudi, patimo. Patnja može biti velika iluzija, kojom smatramo da ispravno ili moralno živimo. Rekla bih, poanta je u tome da nije smisao života patiti, pri tome mislim na psihičku bol.
Kroz život, odrastanje, mislila sam da činim dobro ako zanemarujem sebe, do te mjere da mi je unutarnja bol toliko bolna da mi je fizička bol čak pružala zadovoljstvo u usporedbi s mentalnom.
Sada shvaćam, moja je životna misija ili možda bolje reći želja, pomagati drugima. Želim krhkim ljudima pružiti utočište, pomoći kad i ako mogu.
Ali ključno je prvo pomoći samoj sebi, koliko god "filmski" sve skupa zvučalo, istina je. Istina je da ne mogu pomoći nikome ako sebe dovedem do razine da moje tijelo ne može podnositi unutarnju bol, da umrem mlada. Kome sam onda pomogla?
Pišem samoj sebi jer želim živjeti i pišem onima koji se trenutno nalaze u istoj životnoj situaciji. Pozivam vas da potražite pomoć stručne osobe, jer nema apsolutno nikakve sramote u traženju pomoći za svoje mentalno zdravlje, ono je ključno i za fizičko zdravlje.
Želim reći hvala svojoj terapeutkinji (edukantici u psihoterapiji) Maji, koja je bila uz mene u svim teškim trenucima, pružila mi sigurnost i omogućila mi mentalno sazrijevanje. Ovim je putem pozdravljam.
Ako ne uspijevate pomoći sami sebi, potražite pomoć stručne osobe, nikada nije kasno za rad na sebi.
