Stara i nova JA, nakon noćne more zvane rak
Ovaj dan, Dan žena, lijepo je dobiti cvijet, poljubac, zagrljaj…no je li to ono što mu daje istinsku vrijednost? Kada doživiš i proživiš trenutak u kojem možeš zahvaliti samoj sebi što si preživjela rak i našla sebe u životnim borbama, nazdravi i reci “Sretan mi Dan žena, zaslužila sam!”
Zarobljena u svojoj tuzi. Dokazujem se, pokušavam dokazati da vrijedim. Živim u onome što će tko reći.
Na vani osmjeh, a u duši mrtvilo. Praznina. Štitiš sve oko sebe i ne dozvoljavaš da itko vidi tvoju bol, a boli. Boli duša, od poniženja koje si doživio, od nezahvalnosti koje si proživio.
Događaju se redom ružne stvari, jedna za drugom. I kad misliš da te više ništa ne može pogodit, dolazi on. On, najgora noćna mora koja nosi ime RAK. On, koji prijeti uzeti ti ono najvrjednije. Život.
I preživiš. Preživis rak. Preživis tu najgoru noćnu moru.
I tada se rađam, nova ja. Shvatim da ništa više ne moram. Ne moram se dokazivati, potvrđivati da vrijedim, uvjeravati druge da sam u pravu, da se plašim što će tko reći, da me briga što će tko misliti.
Sada znam što mi prija i to radim sve češće. Sada znam koliko mogu i ne forsiram se preko tih granica. Jer niti mogu, niti moram. Nitko mi neće reći hvala. A i to hvala najviše očekujem od sebe.
Kad uvečer legnem u krevet, zatvorim oči i zahvalim se sebi, jer sam se toga dana dovoljno voljela i čuvala, brinula o sebi i poštivala granice svojih mogućnosti. Nisam legla preumorna, nezadovoljna i izmrcvarena bezbrojnim obvezama koje sam većinom sama sebi nametnula.
U mom životu više nema jurcanja. Fino, polako, umjereno...Da što duže trajem sebi i drugima. Onim pravima, onima koji me cijene, vole. Onima koji vrijede.
Da ipak ne bih ispala nezahvalna, na ovom putu oslobođenja moram zahvaliti onima koji su vrijedili. Mojoj majci, mojoj sestri koja je uvijek bila uz mene, mom bratu koji je bio daleko, ali je bio tu za sve što je trebalo, za mene i moju djecu. Mojoj dugogodišnjoj prijateljici Tihani, koja me vozila na svaku kemoterapiju. Mojoj djeci, mojoj najvećoj snazi.
I opet na kraju najveće hvala meni. Meni koja nisam odustala. Meni koja sam pokazala da je moj život vrijedan, da sam JA vrijedna. Meni koja sam pokazala da ma kakav život bio, moj je, jedan i da ga želim živjeti.
Nažalost, neki ljudi ne nauče dok ne dotaknu dno, dok ne pogledaju smrti u oči, a jedna od tih sam bila upravo ja.
Eh, taj RAK...Kod mene je potvrdio onu narodnu izreku: Nije svako zlo za zlo!
