ŠTO je u životu vrijedno čuvanja? Pravo pitanje i odgovor je: TKO?!
Ana nas je počastila još jednim tekstom za koji ne bih trebala ni uvod pisati, jer svakom rečenicom jasno izrazi ono što osjeća. Ali ne samo ono što ona osjeća, njezini tekstovi su kao odraz u ogledalu svih nas koji prolazimo isto ili slično. Dok se kotrljamo kroz život i čuvamo stvari za „ne daj Bože“, zaboravljamo na ono najvažnije što će nam trebati ako se „ne daj Bože“ dogodi, naše emocije. Najgori način kako naučiti usporiti je kada moramo, zato vrijedi pročitati svaku rečenicu i onima koji jure kroz život, kao i onima koji su usporili korak, kao podsjetnik.
Death twitches my ear;
Live, he says...
I`m coming.
― Virgil
Predobro poznajem bolnicu. Razmišljam o tome već nekoliko dana. Valjda čovjeku neke spoznaje dođu s vremenom. Znam sve ulaze i izlaze, kraće puteve, brže rute, spojeve nove i stare zgrade, ispravne liftove. Znam gdje gotovo uvijek ima mjesta za parking i gdje je hlad u koje doba dana. Znam da se u bolnici može popiti svježe cijeđeni sok od naranče jer postoji i takav automat – koji za vas cijedi sok. Ima da sve „puca“ od zdravlja poslije toga. Znam automat na kojem je najbolja (nešto manje zdravija nego sok od naranče) kava - dok ne otvori kafić. Znam kada otvara i zatvara bolnički kafić. Znam prečicu do njega. Znam i koji je stol najbolji jer nema propuha, a znam i gdje se nalaze utičnice za slučaj kada je baterija pri kraju. Nisu ovo baš znanja za pohvaliti se njima u životopisu, ali u životu, kažu, valja svašta znati. Posebno ove prije nabrojane prečice. To me podsjeća na onu anegdotu iz busa. Žena je, bez ikakve primisli, izrazito glasno pitala vozača: „Oprostite, znate li gdje je prečica za gradsko groblje?“ On je od smijeha jedva uspio prozboriti: „Gospođo, zar Vam se žuri umrijeti?“ Svi smo se nasmijali.
U bolnici nema razlike među ljudima; svi nešto čekamo, dočekujemo ili pak ispraćamo. U čekaonici, nažalost, nema prečica. Dok čekam, vrijeme kratim promatrajući lica drugih ljudi. Počela sam dobro prepoznavati izraze - nesigurnosti, zbunjenosti, nemoći, strepnje, olakšanja, rezigniranosti, tihe radosti, užasa… Sve za što smo ikada mislili da nam se ne može dogoditi – ovdje nam se ipak dogodilo. Slatkog li nekadašnjeg mira u blaženom neznanju.
Jesu li i vas tijekom života savjetovali da treba čuvati novu pidžamu, čarape i donje rublje za „bolnicu“ i za „ne daj Bože“? Toliko mi je taj način njegovanja stvari bio prirodan da sam odvajala i čuvala odjeću baš za takve slučajeve, u pokušaju da imam sve, novo i nekorišteno, očuvano i lijepo da posluži u kritičnom nelijepom trenutku. Prirodno mi je bilo osvježiti garderobu pa nabaviti jednu takvu sitnicu koju bih sveto sklonila sa strane i pazila da ne koristim. Pazila sam više na odjeću i opremu nego na sebe i svoju glavu, svoju spremnost i pripravnost. Onda je zaista došao taj trenutak kada je sve to trebalo i kada se dogodilo to „ne daj Bože“. Odmah ću vam kazati, a nije teško zaključiti i bez mojega pisanja, da je u tim trenutcima bilo nebitno je li pidžama nova, papuče sačuvane, a potkošulje besprijekorno bijele i opeglane. Mit o novom i sačuvanom kao jamcu spremnosti i sigurnosti raspršio se kao maglica onog trenutka kada je stvarnost postala bolno komplicirana i zahtjevna. Shvatili smo koliko zapravo nismo spremni. Da nam je barem tko dao savjete na koji način njegovati vedre misli, kako očuvati hrabrost, kako zadržati optimizam svježim, kako ne klonuti i kako se održati u vrtlogu lošega. To smo svi počeli učiti tek kada smo bili prisiljeni. I tu je bolnica postala mjestom posebne energije.
U bolnici iznimno lako razgovarate s potpunim neznancima. Ovdje se lako upoznati dovoljno da nađete zajedničke teme, čak i zajedničke poznanike. Ovdje smo svi u prolazu, ali na kratko dijelimo istu sudbinu. Dijeljenje znanja i informacija u bolnici je normalno. Ovdje se lako pridružiti slučajnoj konverzaciji čak i kada vam se nitko izravno ne obraća. Ćaskanje o trivijalnostima svakodnevnog života znači puno više od pukog naklapanja – ima gotovo terapeutski učinak. Ublažavamo stvarnost sami sebi fokusom na obično, svakodnevno. Nalazimo spokoj u tim mirnim i jednoličnim pričama. Ogrnemo se njihovim mirom, uljuljamo u tu bezazlenu normalu, pokrijemo svoj kaos. Dobijemo privremenu utjehu da je sve u redu i da je svijet stabilno i sigurno mjesto. Ponekad i jest, ali nikada toliko da nam ne treba malo samozavaravanja. Bolnička čekaonica ili kafić sigurna su mjesta tih malih, prijeko potrebnih varki.
Čudno je kako nas s potpunim strancima lakše poveže ono loše nego ono dobro. Nebitno kojeg spola ili dobi bila osoba preko puta, spoznaja o sličnoj ili istoj bolesti postaje teren za prepoznavanje i međusobno odobravanje. Kao da se najednom u toj teškoj atmosferi kojekakvih dijagnoza formira nevidljivi savez i zajedništvo. Svi na istoj strani terena, s istim neprijateljem i istim opomenama. Svi blizu smrti, puno bliže od prosječnih „smrtnika“, ali spremni na smijeh u situaciji koja nije smiješna i spremni narugati se okolnostima, nespretnostima i nelogičnostima. Svi sposobni za prepoznati da je svaki trenutak idealna prilika i za smijeh i za ruganje. Svi kojima garderoba više nije podijeljena na dobru i lošu, jer nema za to vremena. Vrijeme je samo jedno i ima samo nas jedne. I mi imamo to jedno vrijeme – naše: danas sigurno, a sutra možda već ne.
Hvala životu koji uvijek iznova dokazuje da je jedino on pravi učitelj i da nema lakih prečica. Čak i kad se s nama šali, život nas ne zaboravlja poučiti. Za sve buduće susrete, razgovore, poznanstva i lekcije – napustimo planove, pripreme i njihovu lažnu sigurnost. Njegujmo i čuvajmo sebe – zbog sebe, za sebe i za druge. Ostavimo prečice za brže, bolje i više onima kojima se žuri. Mi ćemo polako.
