Teatar „Listopad“
Jesmo li bili dovoljno glasni, jesmo li uvjerili nekoga da se pregleda, jesmo li svojim primjerom uspjeli uliti snagu za borbu onih koji su na početku, jesmo li dokazali da rak nije sramota, jesmo li dokazali da rak nije kraj, jesmo li dovoljno pričali i pisali, jesmo li sve ovo?! I jesmo i nismo. Listopad je jedan mjesec u godini, a cijela godina mora biti listopad. Cijela godina mora biti vrpca bilo koje boje, cijela godina treba biti prostor za osvještavanje o raku bilo koje vrste. Pričajmo! Pišimo! Budimo potpora! Volimo sebe!
Prođe još jedan listopad. Polako nestaju ružičaste vrpce na profilnim fotografijama. Priče po raznovrsnim portalima. Političari, liječnici, pjevači i svi znani i neznani progovaratelji o temi raka dojke. Utihnut će sve što je listopad nosio sa sobom.
Ponekad mi se čini kao uigrana predstava, u kojoj i sama sudjelujem naveliko. Netko bi rekao, po prvim rečenicama da me nešto smeta. Ma ne, ne! Sve je to dobro, treba pričati, progovarati, pisati, derati se, vrištati.
Ali teatar će utihnuti, predstava usporiti. Ostaju glumci koji će svoju ulogu igrati do kraja. Svaku sekundu, minutu i sat. Svaki dan, mjesec i godinu.
Za svaku predstavu obući će novi kostim. Kostim kontrole, kostim novih nalaza, kostim terapija, operacija, kostim straha i veselja, kostim razočaranja i ushićenja, uspona i padova i svaku od uloga igrat će onako kako to samo može netko kome je svakodnevica. Životno.
Pitam se hoće li oni koji su zastali pored TV ekrana, na sekundu, saslušati nepoznatu ženu koja priča o svom životu, iskustvu sa rakom, pa produžili dalje nekim poslom koji je u tom trenutku najbitniji…hoće li shvatiti koliko je važno?!
Hoće li oni koji su zaustavili pogled na nekom portalu na kojem je osvanula priča nepoznate žene koja se ogoljela do kraja pričajući o onome što je prošla, samo da prenese koliko je važno…hoće li razmisliti o svom zdravlju?!
Hoće li?!
Pitam se kada će razum nadvladati strah ili sram. Strah od „nešto će mi naći.“ Uvjerenja „meni se to ne može dogoditi“, „nemam predispozicije“, „premlada sam.“ Sram zbog bolesti. Osjećaj krivnje.
Rak nije lijep, nije ugodan, nije nešto što bi itko poželio. Rak se ne događa nekom drugom, ne bira ni godine ni spol, a ni uvjerenja. Ali nije ni nešto zbog čega bi trebali imati ovakve emocije.
Rak je borba i kada ga više nema u nama. Nastavlja se. Predstava sa činovima kojima se čini da nema broja.
Rak boli. I fizički i psihički, ponekad se čini kao vječnost, čini se da se ne mičeš, samo tapkaš u mjestu.
Ali samo se čini, jer rak nije kraj. Rak je tek jedan novi početak, potpuno drugačiji.
Razbistri. Izviri jedan sasvim drugačiji pogled...na sve. Možda je nemoguće ispričati što sve promijeni.
Ono što sam bila, više nisam. Ono što sam nosila u sebi, više ne nosim. Ne želim nositi. Ne želim biti ona kojoj se život svodi na šprancu. Ima toliko toga, još otkrivam i sviđa mi se svaki milimetar novih otkrića.
Otpuštam i prihvaćam. Ne osjećam strah ni od jednog, ni od drugog. Prihvatila sam novu priliku. Trava je zelenija u mom dvorištu, sunce grije ljepše nego ikada, cvijet je mirisniji, nebo je beskrajnije, kao i život.
Kao u filmu, gledam sebe kroz ovu priču kako padam i izvlačim se. Padovi nisu bili laki, ali su zato pobjede bile ljepše. Vremenom sve je manje padova, sve više uspona i pobjeda.
Sve je više dišpeta, čak i kad misliš da ne možeš. O da, natjeraš se, poguraš se, poguraju te one koje nose iste kostime u tvom i njihovom teatru. Ne samo od listopada do listopada, nego iz dana u dan. Tu su uvijek, uloge su im dodijeljene kao i tebi. Nitko nije ni pitao želiš li je, jednostavno si je dobio. Dobio si i izbor hoćeš li potonuti ili sam sebi reći „idem ovo odigrati kako spada!“
Igraš, o da igraš. Snaga koju dobiješ je nemjerljiva s ičim, jer i za suze i za smijeh u borbi s „njim“ potrebna je snaga. Ideš, gaziš, ponekad padneš, ali se upornošću digneš da bi opet gazio naprijed. Besramno gaziš.
Teatar „Listopad“ ne staje, kostimi ne ostaju pospremljeni negdje u naftalinu skupljajući prašinu, nosimo ih i dalje. Listopad je živ u svima nama. Sve riječi, tekstovi, sve ono što je izrečeno i napisano treba ostati toliko živo da osvijesti svakoga da mu kostim može biti bačen u ruke, bez pitanja želi li ga.
Volite se, poštujte svoje tijelo, kontrolirajte se, vratit će vam stostruko.
