Vrijeme je, napisati, odbaciti
Prođe i taj listopad. Sve o čemu se pisalo i glasno vikalo, čekat će opet neka bolje vremena, nove listopade. Gorak okus ostavlja ono što je bilo i nikada se neće ispraviti, ono što bi moglo biti, a hoće li? Naša Kate odlučila je napisati nešto na temu prevencije i kroz riječi odbaciti sve ono nevaljalo, da opet život zamiriše u svojoj punini, za neka nova proljeća.
Stigla je,
očekivano.
Mogu reći, čak i dugo priželjkivano.
Čini mi se veličanstvenijom, nego sve njene prethodnice.
Jesen.
Dušu mi je, u trenu,
povukla u neke nove dimenzije,
u neke svoje dubine.
Ali to je ona.
U jednom trenu mirna, tajanstvena.
U drugom pak razigrana, vatrena...
Slična meni.
Katarzična.
Dugo sam dvojila, bih li pisala.
I odlučih se,
vrijeme je.
Moram odbaciti svoj stari kaputić
da bi u proljeće zdrave mladice pronašle put
i dale novi, zdravi plod.
Želim odbaciti sve ono nevaljalo.
Sve ono što ne da pupoljcima
u dubini moje duše
da procvitaju
i zamirišu u svoj svojoj punini.
Vratit ću se u prošlost.
Jednom davno dok sam radila u jednoj trgovini,
prišao mi je šef smjene, dvima kolegicama i meni dao je bočicu acetona i uputio nas na dječje kašice kojima je istekao rok, da acetonom i vatom brišemo datume.
Odmah sam otresito rekla da mislim da je to neetički i nemoralno,
da ja to neću raditi, okrenula se i išla za svojim poslom.
Nisam nikad odgovarala za to.
Niko mi nikad više nije ni spomenuo.
Kolegice su šutke odradile posao.
I dugo je to ostalo u samim mojim dubinama.
Skriveno,
zaboravljeno.
Čekalo je jesen,
ovu jesen,
da odbaci sve ono nevaljalo.
Listopad je prošao.
Naš mjesec.
Mjesec prevencije.
Mjesec "bombardiranja" o svjesnosti o raku dojke.
Ovaj listopad moram priznati bio je kudikamo osvješteniji po tom pitanju, nego ijedan do sada.
Na sve strane, iz svih medija je odzvanjalo o prevenciji. I neka je.
Za prevenciju jesam.
Kad sam obolila, govorila sam znanima i neznanima koliko je važna prevencija.
Jer uistinu i je.
Bilo je dana kada sam osjećala potrebu vikati iz sveg srca i duše o važnosti prevencije.
Ali gorak okus mi je ovaj listopad ostavilo to, što su se maltene žene okrivljavali, jer poneke priskoče mamografiju.
A je li žena uistinu jedini krivac, čak i ako je preskočila mamografiju?
Bila sam redovna na ultrazvuku nekih petnaestak godina prije same dijagnoze.
Pod redovna mislim da sam išla ili tri puta u dvije godine, ili čak svako pola godine na ultrazvuk.
Radila sam šta mi se govorilo.
Dvi punkcije su rađene, bile su uredne.
Jedna mamografija je tražena i napravljena, bila je uredna.
Znači do dijagnoze, sve je bilo po ps-u.
A ipak.
Ipak.
Osim šta sam bila pretila i šta je svaka dojka bila nekoliko puta veća, nego normalna dojka sa normalnom kilažom.
Koliko ste puta kroz listopad čule da je jako važno održavati zdravu, normalnu težinu?
Ako ste pretile, je li vas ikada vaš LOM uputio endokrinologu, koji bi vas dalje uputio nutricionisti?
Mene nijednom.
A imala sam dobrih 30 kg viška.
Čak kad sam prvi put tražila uputnicu za endokrinologa, a bilo je zbog ubrzanog rada štitnjače, dobila sam podsmijeh od moje LOM.
Da, žena mi se smijala, jer to se u nas rješava u nuklearca, kakav endokrinolog.
O nutricionisti da i ne govorim.
A nije to bilo tako davno, 2017. godine.
Još uvijek sam na prevenciji.
Ne mislite li vi da bi bilo dobro da se pogledaju lipo hormoni jednom godišnje, svim zdravim ženama?
Čisto prevencije radi.
Kad su nam već puna usta nje.
Sa pregledima ultrazvuka sam kalkulirala.
Išla bih jednom u bolnicu, drugi put bih išla privatno, treći put preko žena oboljelih od karcinoma dojke i tako bi zemlja napravila krug do dva oko sunca dok ja opet ne bi došla na redovni pregled u bolnicu.
Ako nerazumljivo pišem molim vas vratite se na prethodni pasus.
Da, ja bi obavila jedan redovni pregled i do idućeg, ako bi ga čekala bi prošlo previše vremena i plaćala sam privatno.
Još uvijek smo na prevenciji.
Da, na prevenciji.
U zdravstvenom sustavu u kojem se čeka između godinu i dvije za obaviti ultrazvuk dojki!!!
Kako se uopće neko usudi javno govoriti da su žene isključivi krivci???
Da ne govorim o činjenici da bi se ultrazvuk trebao uvijek raditi na istom aparatu i da bi bilo poželjno da ga uvijek isti doktor očitava.
Utopija, velite.
Pa da, smijem se i ja sama sebi.
Baš sam smiješna šta očekujem da ne budemo pri vrhu po oboljelima od karcinoma, jer se u nas prevencija preko usta prebacuje, a slabo i nikako primjenjuje.
Toliko o (ne)prevenciji.
Kako dalje??
Kako dalje kad te fali dio.
Kad te fali pola.
Kad nakon tuširanja ogoljena stojiš ispred ogledala.
I gledaš se.
Gledaš kroz ogledalo.
Gledaš kroz sebe.
Kad ne vidiš nadu,
kad ne prepoznaješ da si dobila još jednu šansu.
Kad si još uvijek ostala zatočena
u onoj trošnoj, sumornoj sobici
u kojoj si čula prvi put da imaš karcinom.
Kako dalje?
Šta dalje?
Di su u svoj toj priči psiholozi?
Psihijatri?
Nama i našim najmilijima?
Sustave, di si zakazao?
Državo, di si zakazala?
Nije li nam ovo breme,
već samo po sebi,
dovoljno teško?
Nama i našim najmilijima?
Svakim idućim danom,
kojeg smo preživile.
Svakim tim danom postajemo svjesnije,
da smo prepuštene...
Sebi.
Bogu.
Jesen je.
Promjeni ova presuda.
Da.
Promijenila je i mene.
Samo kad se sitim one sebe,
sa početka priče,
ne mogu se ne zapitati…
Na bolje?
Ili na gore?
