Anja i Lana
Zadnji dio priče o Anji i Lani. Poseban, jer je gotovo cijeli tekst napisala Lana. Završila ga je Anja, onako kako je ona vidjela svoju sestru, nesputanu, slobodno odlazeći u neku novu dimenziju. Sjećanjem na Lanu, započinjemo s pričama s izložbe "Od manjka glava ne boli".
Plivam u moru, predivnom plavo-zelenom moru, pokraj grebena nastalog od stijena. Primam se za jednu stijenu da se odmorim, noge razvlačim u špagu i istežem se. U tom trenu imam neopisivu fizičku želju za svojim mužem. Ne gubim vrijeme i krećem prema njemu, plivajući i izgledajući u tom trenu kao neka prekrasna sirena. S desne strane preko zaljeva, gore visoko na stijenama, vidim novootvoreni kafić koji je otvorio naš prijatelj. Ispred sebe vidim kafić na vodi. Tamo stoji moj muž i uživa u pogledu, kavi i cigari.
Plivam uzbuđeno prema njemu i jedva čekam da odemo negdje na osamu. Dolazim do njega. I dalje me neopisivo privlači. Izranjam i primam se za terasu, prekrasna, preplanula, duge plave kose i savršenog tijela.
U drugom trenu, doma sam, u krevetu. Ponovno razvlačim noge u špagu, i dalje s nekom ludom senzualnom željom.
Budim se i shvaćam da je to bio samo predivan san. Prožet osjećajima privlačnosti, požude, ljepote i avanture. Shvaćam da sam to zapravo ona prava JA, ona JA koja se s godinama izgubila na tom putu.
Ona JA godinama skrivena iza lošeg posla, uloge majčinstva i svoje pasivnosti da sama za sebe nešto poduzmem. Prava ja voljela je riskirati, obožavala avanture, putovanja u nove i potpuno nepoznate svjetove. Spremna na sve što me čeka u nepoznatom, a opet tako slatko nespremna na ništa. Potpuno bezbrižna i sa stalnim osmjehom na licu, puna pozitive, lijepih riječi i optimizma.
Voljela sam biti lijepa, jesam, ne skrivam. Voljela sam biti i više nego lijepa, privlačna na način da se svi okrenu za mnom. A opet, u toj ljepoti, uvijek drugačija od ostalih. Nije mi bio problem doći na muški faks kompletno obučena u rozo, s cvijetom u kosi i s olovkom s perjem.
E, to sam JA!!!
Takva, neustrašiva, nepobjediva u tome da se osjećam dobro.
Takva Lana pomalo je nestala s majčinstvom, sva se dala djeci, misleći kako savršeno dobro radi. A zapravo, djeca na taj način nisu imala niti priliku upoznati pravu majku. Takva Lana nestala je lagano zbog posla koji nije htjela. Jednostavno nije bio za mene, moji snovi ostali su negdje drugdje, ali nekako sam gurala dan za danom. Vjerovala sam da će biti bolje, da je to najbolje što mogu učiniti za svoju obitelj.
…I dan po dan, sve sam više nestajala. Nova Lana je bila manje aktivna, sve manje lijepa i sve manje poželjna. Sve sam manje osjećala onaj divan osjećaj želje za nekim, onaj prirodni, divlji osjećaj, koji me vodio kroz vodu plivajući prema mom mužu u današnjem divnom snu.
Sve se više briga nadvilo nad moj um i moje tijelo, sve više strahova, nekakvih nerealnih ograničenja, misleći da je to zapravo život, uvjeravajući se da je to život.
Vjerovala sam da će sutra, preksutra, za mjesec, godinu, dvije, tri, pet biti lakše i bolje.
Ali duboko, duboko ispod nove Lane, stalno je čučala ona iskonska prava Lana. I po prvi put u životu tiho, ali dugo plakala. I čekala da uspije naći put da ponovno ispliva na površinu kao ona sirena iz sna.
Lana Kerkez Andrijanić
Tog jutra, Lana je stavila svoju kvačicu za nos, na noćni ormarić. Više joj neće trebati. Skinula je sa sebe svu odjeću, raspustila dugu plavu kosu, a cipele ostavila na sitnom pijesku. Pa se bosih nogu, u kojima više nije osjećala bol, zatrčala preko grebena i skočila u ono divno plavo more. Tako nesputana, zaplivala je u neku novu slobodu. Potpuno spremna, a opet tako slatko nespremna za sve što je očekuje.
Anja Kukor
