Dišem, živim, tu sam!
Svi naši strahovi se čine tako daleki i maleni, zaboravimo na njih u trenutku kada je sve gotovo. Tako sam i ja svoj strah od operacije izbrisala brzo nakon buđenja iz anestezije. Boli da, ali što je malo boli naspram sreće što si otvorio oči, što si tu. Smijeh me otrijeznio do kraja, zaboravljam na sve i uživam u trenutku. Stala sam, ne razmišljam što će biti sutra i tako je bolje. Pogled kroz prozor, smiraj dana donosi zadovoljstvo, spoznaju koliko sam zapravo sretna.
Čujem svoje ime negdje u daljini, ne da mi se, ne mogu otvoriti oči. I dalje me netko uporno zove, otvaram oči, tri-četiri glave oko mene, tresem se kao prut, pokrivaju me. Konačno otvaram oči, cijela prostorija mi se vrti, ringišpil u sobi za buđenje. Aha, znači operacija je gotova, samo proleti glavom. Neka nježna sestrica stoji uz krevet, pitam jesu ga izbacili, kaže da jesu. Yes! Opet nestajem, mirna i bez podstanara.
Budim se u sobi, na „svom“ krevetu i dalje se tresem, još uvijek gola. Sestra me pita boli li me što, kažem sve. Okej, bit će riješeno kaže i donosi novu infuziju. Gledam kako curi i u ritmu kapljica kapci postaju teški, sklapaju se.
Idući puta kad sam se probudila, bila sam obučena. U čudu, kako, gdje, tko me obukao? Lice čovjeka mog života ispred mene. Pitam ga kako zna da sam gotova, kaže da sam mu poslala poruku. Tko, ja? Ne! Taj događaj je izbrisan iz radne memorije.
Kako si? Dobro sam! I opet odlazim u svijet snova.
Kasno popodne se budim, konačno normalna i konačno primjećujem svijet oko sebe. Dobila sam još jednu cimericu, mladu curu i mislim si zar i ti sestro? Jedva tridesetak godina, tako krhka da bi je najslabiji vjetrić otpuhao, razmišljam kako će podnijeti operaciju.
Pokušavam ustati i odmah se trznem od boli, povukla sam dren. Aha, sad moram paziti na taj priljepak.
Hrana, dajte mi jesti i piti! Upravo dolazi večera, sestra me prije toga vodi na zahod, brzo obavljam i vraćam se natrag. Otvaram poklopac, OMG što je ovo?! Riža s neidentificiranim komadićima nečega. Pokušavam jesti, ali ne ide. Jedem ja nju, a jede i ona mene. Bacam se na svoje štapiće i vodu, bit će dosta za danas. Sutra ću razmišljati kako se domoći hrane.
Moja vesela cimerica je u elementu, nasmijava me, umirem od smijeha i od bolova. Zabavlja me do suza. Čudno je kako čovjek brzo zaboravi zašto je tu, na tom mjestu, u tom krevetu, umotan kao mumija. Čudno je kako će ovaj dan iza sebe ostaviti puno toga, dobroga i lošega, ali ljepše je uživati u trenutku i ne razmišljati puno unaprijed.
Zavirujem ispod majice, otprilike tona gaza, zavoja, flastera...jedva čekam vidjeti kako izgleda, jako me zanima. Zamišljam svašta, kao da me čeka alien, a ne operirana dojka.
Još pomalo ošamućena, još malo boli, ali sretna i zadovoljna jer je smrad izbačen iz moga tijela, zauvijek zgažen! Prva prepreka je pređena. Strah od operacije se sada čini tako dalek i malen, sada kada je sve gotovo.
Gledam kroz prozor u smiraj dana, polako nestaje i u tom trenutku mi se čini da sam sretna, zapravo mislim da sam jako sretna.
Dišem, živim, tu sam!
