Freestyle u ritmu života
„Dal' grom odabira hrast? Ili se to pak hrast munjama nametne“ ili vječno pitanje „zašto baš ja?“ Smije li biti patetike, jesu li sve priče iste, smije li biti suza, smijeha, nesigurnosti, sreće? Zašto ne, pitam se. Rekla bih da ljudski život ne smije imati zabrana, niti u jednom smjeru, jer nije ravna crta niti u najboljim danima. Dobre, loše emocije, sasvim svejedno, samo da su nama osobno u tom trenutku u redu. Doći će vrijeme rasta, doći će vrijeme kada ćemo se s mirom moći osvrnuti na sve što je iza nas. Dok traje bura, neka je, otići će kao i svaka druga. Kada krene ples, pustimo ga neka traje. Freestyle u ritmu života, možemo skupa.
Kako sročiti osjećaje, a da bude bez patetike? Da bude smisleno? Da ruka prati misli koje su zbrčkane? Da bude nešto što nije rečeno...
Suočavanje s dijagnozom, putevi koji nas vode ozdravljenju, fizički i psihički, ostavljaju trag.
Manje-više, sve su priče slične. Niti jedna od nas to nije očekivala.
"Znate, morat ćemo napraviti dodatne pretrage…" Od sumnje na rak dojke pa do operacije prošla su skoro dva mjeseca. Trebalo je to izgurati. Zatim, meni najteži dio, priopćiti obitelji.
Znam dobro kroz što sam sama prolazila kada su moji roditelji dobili dijagnoze. Otac je izgubio bitku prije sedamnaest godina, majka osam mjeseci prije nego što sam sama nastavila niz. Znam da su se borili svim silama nastojeći nas, djecu, što manje opteretiti.
Kako reći kćeri koja je šest dana prije moje dijagnoze obznanila trudnoću! Od onog: „jupiiiiiiii, bit ću babaaaaa“ do „hoću li vidjeti unuče?“
Tada sam mislila da moram biti jaka zbog njih. U međuvremenu sam naučila da prije svih, trebam sama sebi. Zbrojila sam se, skupila i krenula.
Dan po dan, tjedan po tjedan. Operacija 10.6.2022., prva kemo 7.7.2022., zadnje zračenje 28.2.2023. godine. Stupala sam kao vojnik odrađujući svaku terapiju s osmjehom na licu, pomno birajući što odjenuti taj dan. Neka sam sama sebi lijepa. Vezivala sam marame, igrala se s perikama, a bome i ćelava odlazila na terapije. Ako sam na tom putu ikome bila ohrabrenje, ostvarila sam cilj.
Umori se tijelo i klone duh. Malo. Jer terapije nisu ni bečki, a ni engleski valcer. Ali ples jesu. Između bolova nakon operacije, vena koje pomalo otkazuju, dlaka za koje je dobro sa su ispale i one koje su izdajnički otkrivale dijagnozu cijelom svijetu, trbuščića moje kćeri u kojem je raslo malo stvorenje, moja najveća radost.
Beskrajna sreća onoga dana kada je taj čovječuljak obogatio moj svemir.
Čekajući zračenje u čekaonici gledala sam stravične slike potresa u Turskoj i Siriji. Koliko planova i snova je nestalo? Koliko stradalih je imalo karcinom? Budućnost je neizvjesna. Ne samo nama s dijagnozom.
Ona osobna pitanja „Dal' grom odabira hrast? Ili se to pak hrast munjama nametne“, isto nemaju odgovor. A ni smisao da razmišljamo o njima.
Glazba je nešto bez čega ne mogu zamisliti život. Mora negdje nešto sviruckati. Kao neki background života. Tužni stihovi bezbroj puta su mi punili oči suzama. Jednako kao što su veseli ritmovi razgaljivali dušu, tjerali na ples.
Ali da, koliko god ljepote bilo u valceru ili tangu, ja biram freestyle. Jer je moj, jer se njišem u vlastitom ritmu, jer ne mogu brojati korake, jer zglobovi ne slušaju, jer to i nije važno. Njišem se u vlastitom ritmu.
Kao da me nitko ne gleda, ili gleda. Sasvim svejedno!
Ženo, tebi koja čitaš, makar sada možda stajala na mjestu, uhvati ritam. Sutra će biti dva koraka naprijed, jedan natrag. Ili obrnuto.
Zanjiši bokovima, pljesni dlanovima, opsuj na glas, smij se cijelim tijelom, pusti suzu, ridaj na nečijem ramenu, uzmi pauzu, resetiraj se...
Imaš pravo, smiješ, u redu je. Daj si vremena, budi nježna prema sebi.
Ako mogu ja, možeš i ti.
Možemo skupa. Freestyle.
