Google doktorica Marina

Čekanje nalaza uvijek je najteži posao. Čovjek ne zna što bi sa svojim mislima, toliko filmova, toliko scenarija niti jedan redatelj ne bi smislio. Tjedan je prošao ne znam kako, na poslu kao na traci, a svako malo stegne negdje u sredini prsa pa se raširi kao val cijelim tijelom - strah!

Stranke, kolege, kao duhovi koji se kreću oko mene, zapravo ne postoje, postoji samo riječ “rak”. Uf, kako je teška, teža od svih težina zajedno. Sve oko mene postalo je bezvrijedno, sve isprazne riječi izgovorene stotinu puta na dan, svi isprazni razgovori. Postoji samo duboka, očajna tjeskoba u meni. Postaješ robot koji je naučen raširiti usne u osmijeh i odraditi što se od tebe traži.

Živiš u nekom međuprostoru, između da i ne, između biti i ne biti, živiš u možda. Limb.

Stigao je i taj dan "D". Nakon posla odlazim po nalaz mamografije. Ulazim u bolnicu, dolazim do šaltera, uzimam nalaz. Sjedam i otvaram kuvertu, čitam i Da! To je to! Nalaz je dobar, dobroćudne promjene, kontrola za godinu dana, lijepo piše – za godinu dana, uf!

Kakvo olakšanje, sva ona briga je nestala, stijena veličine Velebita je spala s cijelog tijela. Uh, odlazim na kiosk, kupujem kavu i cigarete, moram se počastiti za dobar nalaz. Kakva sreća!

Sjedim i uživam na klupici, ah život je lijep! Kako je samo lijep!

Krećem doma, misli lete, ne daju se one samo tako, kreće nova tura scenarija. Nakon pola sata, ne znam više, nisam sigurna. Možda je onaj gospodin doktor netaktičan, neuljudan, ma budimo iskreni bezobrazluk na kvadrat, ali nešto je vidio.

Nakon sat vremena u ušima zvoni rečenica "gospođo može biti zloćudno". Zvoni i zvoni, vuče se za mnom kao rep, ne da se koliko god se ja trudila pobjeći. I eto, moja sreća puca, raspline se i pada kao ljepljivi gumeni ostatak nekad lijepog, sjajnog balona.

Kako sreća može biti kratkog vijeka. Spuštam pogled na tu svoju nesretnu lijevu dojku i mislim “što je s tobom, što me tako mučiš, možeš li molim te biti zdrava?” Gledam i ne vjerujem, može li zaista u njoj biti nešto što me može doći glave?! Totalno nerealno.

Tražim onaj spasonosni papirić koji mi je ginekologica dala. Okrećem broj i tražim ultrazvuk kod dotičnog doktora. Na godišnjem je, tri tjedna čekanja. Okej, ali dobar je, ako je dobar vrijedi čekanja. Tri tjedna mučenja, tri tjedna između da i ne.

Čekanje, čekanje, čekanje...

‍

Tri tjedna čekanja do ultrazvuka pretvorilo se u bjesomučno googlanje, svaki slobodan trenutak. Nakon posla i ručka, hvatala bih se laptopa i istraživala sve mogućnosti, sve vrste raka dojke, vrste, podvrste, podpodvrste, liječenje... Brzo sam shvatila da na našim stranicama nemaš Bog zna što pročitati pa sam se uhvatila američkih.

Tražila sam slike ultrazvuka kako izgleda karcinom i uspoređivala ih s onom jednom koju sam imala. O blagi Bože koliko sam ih izvrtjela. Neke bi me bacile u očaj, a neke dovele do smirenja. Normalno? Definitivno ne!

Nakon sto sam, tamo negdje treći tjedan počela čitati znanstvene radove skužila sam da sam prosvirala i da sve to skupa više nema smisla.

Jest da sam google doktorirala na raku dojke, ali sam bila i jednom nogom u grobu od svih scenarija, a još nisam dobila ni dijagnozu.

Ne nisam se mogla uhvatiti knjige, niti cvijeća, niti igranja društvenih igara, pretvorila sam se u računalo koje je sortiralo sve scenarije i sve vrste liječenja za sve scenarije.

Moja jadna obitelj dobivala je samo skuhan ručak i opran veš. Ja kao roditelj i supruga nisam postojala. Neizvjesnost te odnose, kao da si na gumbiće pa se pojedini isključe.

Mozak je čudna stvar, na žalost nekad dođeš u fazu da on u potpunosti upravlja tobom. Stvara strahove, a ti klekneš pred njima.

Da, treći tjedan sam sama sebi i svom mozgu i svojim emocijama rekla dosta, ohladite svi skupa i saberite se. Uključila nazad one pogašene gumbiće i vratila se koliko toliko normalnom životu.

I čekala, još malo, mogu ja to!