Greške, odluke pa opet u krug

Trgni jednu ljutu, vrišti iz sveg glasa, skuhaj najjaču kavu na svijetu, ispeglaj karticu na nešto što će te razveseliti, zapali jednu pa i dvije, pojedi cijelu čokoladu i to onu od tristo grama…napravi bilo što od onoga što kažu da „ne smiješ“, da bi bilo bolje da „ne radiš“.

Pravila, pravila, pravila svuda oko nas, gledamo ih i poslušno kimamo glavom. A život nam je do sada prekršio sva pravila stotinu puta, besramno kao da nismo jedno.

Po tko zna koji puta podmetne nogu, s opravdanjem ili bez, uz našu pomoć ili bez nje, s vezom ili bez ikakve veze. Ponekad se suprotstavimo, pokušamo se oduprijeti ili srljamo u najnovije oblike grešaka ili one stare, koje su se junački izborile za svoje mjesto. A mi, kao nijemi promatrači.

Što nas koči? Strah. Strah od prekidanja niti između sebe i tamo nečega. Strah od posljedica. Strah od osude. Sigurnost naučenog. Sigurnost koja upravo to nije.

Često mislim da sam izgriješila sve što sam imala, da se meni više ne može dogoditi, da sam našla put i pravac. No, ima nešto što se zove život, neopipljiv i nepredvidiv, uvijek donese nove puteve koji te iznenade i greške koje koštaju silno puno, koštaju toliko da ostaneš bez daha, izbiju tlo pod nogama.

Tu su. I što ćemo sada? Pa ništa. Dobar dan greško, okreni se da te vidim sa svih strana, tek onda ću znati što ću s tobom. Hoću li propasti još dublje ili te sigurnom rukom ispraviti, hoću li možda prekršiti koje nepisano pravilo?!

Pa, pravila su tu da ih kršimo kako bi ugodili sebi ili što ja znam, još bitnije, da bi se izvukli u neki bolji svemir, da bi živjeli. Možda da bi stvarno, istinski pokušali popraviti što se popraviti da, rekli kvragu sve, glavu gore i pokušaj. Da bi izvagali na onoj životnoj vagi koja nas je zviznula svom svojom težinom, a da se nismo ni snašli, stavili na jednu stranu korist, a na drugu štetu i vidjeli, shvatili.

Kolika je korist, a kolika šteta. Koliko je bolno s jedne strane vidjeti štetu punu raspucanih krhotina, razasutih posvuda. Koliko je lijepo s druge strane vidjeti čistu esenciju života koja se izrodila iz razasutih krhotina, nježno vraćenih na pravo mjesto, svojim pobjedničkim rukama.

Ali što ako jednu grešku zamijenimo drugom, što onda? Što ako odvažemo krivo? Što ako bude vrelih packi po ledenim dlanovima? Ništa, bilo je i gorih životnih čudovišta. Prihvati, preuzmi odgovornost, živi. Može li u tome biti greške, ne prihvaćam da može.

Nitko nam nikada nije dao garanciju da će život biti lak, da će sve ići glatko, da nećemo griješiti.

Jedina garancija koju nam život daje je da je on sam nepredvidiv. Jedina istina koju sami sebi moramo priznati je da ćemo tražiti put, kopati, voljeti, griješiti, uživati, padati i rasti. I opet ispočetka. I još sto puta, do posljednjeg daha.

Život nas uči da uvijek imamo nešto za naučiti, da njegove lekcije nikada ne prestaju. Ponekad su lijepe, a ponekad je, tko zna zbog čega, nemilosrdan prema nama samima, iako mu pripadamo.

Možda da nas prodrma iz neke uljuljane sigurnosti, možda da nas nauči nešto novo, korisno ili beskorisno. Čini mi se da ga zapravo nikada neću razumjeti, a niti ne moram. Razumijemo li jedni druge u potpunosti? Ne! Pa zašto bi onda imali privilegiju razumjeti život? Formula života vjerojatno ne postoji pa ću taj trud ostaviti sa strane.

Važem, biram i pitam se mogu li obećati sebi i životu da ću mu se vratiti, ne u nekom punom sjaju, nego laganim korakom, potpuno nježna prema sebi, ispravljajući.

Shvaćam da greške nisu tu da bi očajavali zbog njih, tu su da nam pokažu put. Samo ga trebamo prepoznati i prepustiti se.

Iz misli me doziva miris svježe skuhane kave i veselje što ću uživati u njenoj toplini, možda uz malo kolača, a možda uz tko zna što još. Kršenje pravila. I to s velikim veseljem. Djetinjasto, sve titra u meni.

Kroz maglu vidim put. Duboko se uvaljujem u prepuštanje…