Intima u doba raka
Kažu da su žene koje se bore s rakom hrabre, orden za hrabrost dala bih ovoj mladoj ženi koja je odlučila progovoriti o temi o kojoj nećemo naći puno napisanoga. Progovaranje o temi seksualnosti je kao i svi drugi tabui, ostaje uglavnom u nama ili između onih koji se razumiju, u ovom slučaju žena koje prolaze kroz liječenje raka. Uz sve probleme na koje nailaze, ovaj nije nimalo manji, ne treba ga zanemariti, jer je životan i bitan. Seksualnost, partnerska intima je sastavni dio života, pročitajte kako je viđena očima mlade žene koja se liječi od raka dojke.
Moje ime je Petra i živim s dijagnozom raka dojke. Jedna od mnogih.
Tema o kojoj sam odlučila progovoriti je tema o kojoj se uglavnom ne priča, osim između oboljelih žena. Ne pitaju te onkolozi, ne pita te obitelj, ne pitaju te prijatelji, niti poznanici. U društvu punom tabua i ja ću ostati zatvorena i nepoznata u njemu. Iako je to potpuno pogrešno, jer vjerujem da se više priča da bi lakše sve došle do rješenja.
Prije cijele priče s rakom vodila sam skladan obiteljski život, uspjeli smo na svijet donijeti jedno dijete i tu će priča stati.
Naš intimni život ili ako ćemo onako kako treba, naš seksualni život je bio isto tako skladan, obje strane zadovoljne.
Ljubavi nije nedostajalo, nježnih zajedničkih jutara, uzbuđenja nakon pokojeg večernjeg izlaska i čaše vina previše, umornih nježnosti nakon radnog dana. Sve je bilo onako kako treba.
Kako sve ne bi bilo kako treba, umiješao se ON. Rak.
Šok, privikavanje, liječenje, oporavak, puna podrška partnera. Seks je bilo nešto što se nije spominjalo, jer prolaziti kroz ovaj težak put bilo je dovoljno.
Iako s njegove strane nikada nije bilo niti riječi, niti djela koje bi me moglo poljuljati, meni samoj je moja ženstvenost negdje nestala.
Gledajući se u ogledalu bez dojke, sa smiješnim paperjem koje polako izrasta, nepostojeće obrve ne ulijevaju povjerenje da uopće nekome mogu biti seksualno privlačna. Pomalo zastrašujuće, jer sam mlada i jer ne bi trebalo biti tako.
Želja. I ona se negdje izgubila. Nestala je s onim prvim šokom i nije se vratila. Ne mogu reći da i to nije zastrašujuće, jer sama od sebe očekujem više, ali liječenje i trenutna hormonska terapija sve podiže na jednu novu razinu ili možda spušta.
Svjesna sam da je jedna od nuspojava smanjeni libido, ali da će biti nepostojeći, nisam računala s tim.
Imam veliku želju za tom željom, ali ona ne dolazi. Potpuno je nestala. Nesigurna sam. Znam da seks ne čini jednu vezu, ali je itekako veliki dio nje.
Često sama sa sobom planiram večere samo za nas dvoje, izlazak i onu čašu vina previše. Planiram svašta, ali moje tijelo ne sudjeluje, ne samo zbog nestalog libida. Od ustajanja do večeri uvijek nešto boli. Moja pokretljivost se svela na razgibavanje da bih uopće mogla skuhati kavu ili napraviti doručak djetetu. Nekad poželim baciti tablete i praviti se da je sve po starom, ali strah da ću sve prolaziti ispočetka me sputava. Svjesna sam da je za mene tako bolje.
Imao je puno razumijevanja i još uvijek ima, ali ja nemam. Nemam razumijevanja za sebe, za svoje tijelo, često ga osuđujem za nešto za što nije krivo. Često sam ljuta, jer želim negdje duboko u sebi, a tijelo kao da ne pripada meni.
Želim naše dane, naše noći natrag, a sve u meni vrišti da postajemo cimeri. Da nježnosti su tu, ali ponekad su mi i one previše.
Ne znam do kada će moje tijelo tako i hoće li se ikada vratiti na staro. Ponekad nisam sigurna razumije li on stvarno ili je sa mnom samo zbog osjećaja odgovornosti, zbog onoga u dobru i zlu iako ga nikada nismo izrekli.
Ne znam niti dati savjet ili napisati nešto pametno, osim da je životna nepravda dobiti tešku dijagnozu i uz nju život okrenut za sto osamdeset stupnjeva.
Nije fer prema nikome, prema njemu, prema meni, prema našoj maloj obitelji.
Živimo mi i dalje naš mali skladni život koji se u mojim očima polako gubi, možda samo u mojim. Možda će sve ovo proći jednog dana.
Znam da imam sreću, jer je podrška tu, jer su mnoge žene ostavljene nakon borbe s bolešću i tek taj problem ostaje još veći tabu od ovoga.
Na kraju, moram reći, srećom postoji pomoć koja me svaki puta iznova vrati i nekako pokrene, moj psiholog koji kaže da se nazire kraj svemu. Kaže da treba dati vremena i tijelu i psihi da se izvuku, treba dati vremena. Daje nadu.
