Jedan, dva, tri i nestajem
Tako to ide u životu. I što želiš i što ne želiš dočeka te. Možeš bježat, možeš ne razmišljat ili previše razmišljat, put koji ti je zapisan dočekat će te. Isto je i s mojim podstanarom, željela ga ili ne – tu je. I mora van, čim prije. Stigao je i taj dan. U iščekivanju i potpuno spremna krećem na neizvjestan put. Strah od operacije, strah od toga da nije sve u mojim rukama, sada padaju u drugi plan. Jedino je bitan život, to neizvjesno jutro krećem po njegov nastavak.
Tko čeka taj dočeka, čak i ono što ne želi. Stigao je i taj dan, to jutro. Stvari su spremne. I ja sam spremna. Našminkana, u haljini kao da bezbrižno krećem na subotnju špicu. Što će meni jedan rak određivati kako ću izgledat!? Idemo se sa stilom rastati.
Dok se vozimo prema bolnici glasno razmišljam kako bih sad radije da me netko istovari pred dvjesto mojih stranaka na poslu. Muž mi govori da će me podsjetiti na ovu rečenicu jednog dana.
Stižem na odjel. Ide procedura, primitak u bolnicu, milijardu pitanja, anesteziolog again...
Sestra me vodi u sobu, biram krevet do prozora da bar imam osjećaj da život vani postoji. Iako se nema bogzna što za vidjeti, bar mi se u tom trenutku tako čini, ali pokazat će se da je bio pun pogodak. Beskrajno dugo ću gledati kroz taj prozor. Predugo.
S obzirom na to da sam mislila da neću oka sklopiti, noć je prošla sasvim u redu. Buđenje u šest, tuširanje, trebala bih biti prva na programu.
No, kako to već biva, stvari ne idu baš uvijek kako zamislimo.
Šalju me na markaciju tumora i spominju žicu. Žica? Kakva žica?
Ajde dobro. Na radiologiji mi stvarno, ali stvarno stavljaju žicu u tumor. Malo lokalne i unutra je. Gledam u dojku i ne vjerujem, žica strši kao antena. Čekaj, razmišljam, kako ću hodati s tim po bolnici, ali dolazi spas, sestra savija žicu u burek i lijepi trakom. Hvala nebesima, neću hodati kao tranzistor okolo.
Idemo dalje, markacija limfnih čvorova. Ubrizgavanje kontrasta u središte dojke, čak nije boljelo i kažu vježbaj ruku da kontrast sretno doputuje do čvorova. Ovaj podstanar je naporan, nije bolnica za vježbanje.
Provjera prva, nije uspjelo, vježbaj dalje. Dvije gospođe odlaze, uspješnije od mene. I tako propada moje prvo mjesto na redu za operaciju.
Provjera druga, opet ništa, vježbaj dalje. Poluživčana, gladna, žedna, lamatam rukom zbog malog smrada, probudite me!
Treća provjera i konačno, kontrast sretno doputovao do pravog mjesta.
Sve je izmarkirano, burek-žica na svom mjestu, vraćam se u sobu i dalje žedna, gladna i nervozna. Sjedim na rubu kreveta točno nasuprot vrata i iščekujem, iako znam da su dvije ispred mene. Na svaki šuš podižem glavu.
Odjednom ulazi tornado u sobu, ženskica koju godinu mlađa od mene. Vuče kofer kao da će na godišnji. “Ej bok, gdje se tu stavljaju stvari, koje je moj ormar, jel` ovaj?” Otvara, zatvara, već vadi stvari. Potpuno me zbunila svojom energijom, nisam uspjela ni progovoriti, a ona kaže: “Ja sam Danijela i volim puno pričati, kad ti dosadi samo reci - Danijela ušuti.” Smijem se, čudakinja slična meni. Ostat će moja čudakinja, blago nađeno slučajno. Ubila mi je vrijeme pošteno i kvalitetno, kliknule smo kao prst i nokat u času.
Blebećemo toliko da sam zaboravila zašto sam tu, dok sestra nije ušla i rekla ajmo skidanje. Daje mi nekakav smiješni ogrtač s vezicama. Nemam pojma kako se oblači, ali logika kaže da otvoreni dio ide otraga pa ga tako i navlačim na sebe. “Lezite, opustite se i okrenite na bok.” Dobro, radim sve što mi je rekla, jedna poštena injekcija u dupe i krećemo.
Nakon tri minute ja sam već u nirvani, sve mi je lijepo i samo se smijem. Dolazimo u ogromnu prostoriju, neki se bude kao da su pali s Marsa, neki čekaju isto što i ja.
Opet set pitanja, još jedna injekcija u braunilu, nemam pojma što je, ne pitam i ne zanima me.
Ono malo nervoze što proviri iz dubine mozga, razbijam mislima o komadiću svog plavog raja. More, sunce, sol na koži, plivam i mirna sam. Uvijek donosi mir, samo preokrenem sklopku u glavi i tamo sam.
Nakon par minuta odvoze me u salu, još sam budna. Gledam sa zanimanjem kako sala izgleda. Nije baš onako svemirska kako sam zamišljala, ali sviđa mi se ogroman prozor, svijetlo je. Smještaju mi ruke, noge, ovo gore, ono dolje, meni je još uvijek sve lijepo, divno, ma krasno.
Dolazi anesteziolog i kaže da će me morati intubirat zbog lijeka koji sam to jutro primila. Okej, može brate, meni svejedno, može sve što god kažeš. Stavlja mi masku na lice, udahnite. Udišem. Jedan, dva, tri i nestajem.
