Maligne stanice
Još samo jedan korak do šaltera na kojem ću dobiti nalaz u kojem će sve pisati crno na bijelo. Čvrsto odlučujem da će taj korak, putovanje s obitelji, za njih i za mene biti neopterećeno onim što me čeka. Nakon povratka čeka me papir na kojem piše maligne stanice, potvrđeno je - imam rak. Čudno, ali nakon dugog čekanja imam ime i prezime neprijatelja, znam s kim ću se boriti.
Uskrs 2019. ostat će duboko urezan i u mozgu i u dusi i u srcu. Bio je to zadnji put u Slavoniju prije nego se sve zakotrljalo. Djeca i roditelji nisu još ništa znali, vrijeme je bilo divno, svi su bili neopterećeni. Ja sam još koliko toliko bila ja, moje tijelo je još slušalo, ali svega toga još nisam bila svjesna, nisam znala koliko će borba zbog malog podstanara biti naporna.
Uživala sam u svemu, najviše u pogledu na svoju obitelj, na njihova lica koja će uskoro imati jednu boru više, bez obzira koliko godina imali.
Uživala sam u dugim šetnjama, u pogledu na sunce, nebo, na predivno prostranstvo ispred sebe s brežuljka iznad svoje kuće.
Uživala sam u hrani, u mirisu kave, u susretu s rodbinom i prijateljima, u zagrljajima. Punila sam dušu i srce kao kad mobitel prikopčaš na punjenje.
Nisam se dala lošim mislima, samo sam ih šamarala od sebe, živjela sam u tom trenutku, živjela i uživala.
Povratak u Zagreb bio je mučan, sutra idem po nalaz. Znam što me čeka. Ili možda ne znam. Tada sam mislila da znam. Moji pokušaji da se smirim završili su ranim odlaskom u krevet, da ne pojedem sve oko sebe.
Jutro je svanulo sunčano, prekrasno, baš onakvo kakvo treba biti. Prekrasno proljetno jutro. Ja i ogledalo, opet se gledam dugo, kao da ću vidjeti nešto novo na sebi, na svom licu. Ništa. Sve je isto. Oblačenje i pokret.
Ulazim u bolnicu, znam gdje je citologija, već sam sve unaprijed istražila. Ne osjećam noge, ne osjećam da hodam, kao da lebdim. Ne osjećam ruke, utrnule su. Srce udara ludi ritam, mozak još luđi. Ovo je jedan od najvećih udara stresa na moj organizam koje sam doživjela, level beskonačno.
Dolazim do šaltera izgovaram prezime, simpatična žena mi dodaje papir formata A4 na kojem je ispisana sudbina. Doslovno drhtavom rukom uzimam nalaz i odlazim do ambulante. Stojim i čekam.
Sama sam sebi rekla da neću gledati u taj papir dok ne dođem do doktora. Rekla i porekla. Lagano, skroz lagano, samo malo odvajam na pola presavijeni papir, milimetar po milimetar i prvo na što mi pogled pada 'maligne stanice'. E sad velikom brzinom otvaram papir, gutam riječi i dijagnozu na kraju - karcinom dojke!
Eh pa draga moja, sad je službeno, sto posto ma dvjesto posto. One črčke s ultrazvuka su dio tebe, leže negdje u tvojoj dojci i bezobrazno se množe. Zamišljam i ježim se.
U tom trenutku dešava se jedna čudna stvar, pada ogroman kamen sa srca. Nestaje ona enormna količina stresa, ne zato što sam sretna, nego zato što je prestalo iščekivanje, prestaje ona unutarnja borba između mene i nečega. Nepoznanice koja je sad dobila svoje ime i prezime.
Iščekivanje je najgori dio bolesti, uvijek je dalek, težak, iscrpljujući.
Sada se mogu koncentrirati na borbu!
