Moj je život moja pjesma

Zovem se Ivana Visković i nedavno sam napunila 29 godina.

U 2020. godini smo muž, sin i ja preselili u Austriju u potrazi za boljim životom. U listopadu 2021. godine sam u igri sa sinom dobila udarac u desnu dojku, nakon čega se javila neopisiva bol. Suze su mi krenule i otišla sam leći ne bi li bol prestala, iako sam udarac uopće nije bio jak.

Legla sam da malo dođem sebi. Napipala sam nešto tvrdo, nešto čudno što do tada nisam primijetila. Bol je nakon deset - petnaest minuta prestala, ali ono tvrdo je ostalo.

Danima sam provjeravala i pipala, tješeći se i misleći da je od udarca i da će vremenom proći. Svaki puta kada bi me muž pitao kakvo je stanje i da li se smanjilo ili prošlo, rekla bih da ide na bolje. Samu sebe sam pokušala uvjeriti da nije ništa opasno, a opet su mi misli stalno išle na onu stranu da nešto nije u redu.

Nakon petnaestak dana muž mi je rekao da nađem doktora, da nemamo više što čekati, ne prolazi i idemo provjeriti što je. Sutradan je otišao na posao, a ja na Google da potražim doktora za pregled. Prvo što sam upisala bila je mamografija. Izabrala sam polikliniku koja je bila najbliža našem stanu. Nisam se naručivala na pregled, nego smo odlučili otići bez termina.

Noć prije pregleda nisam mogla spavati od misli što će se sutra dogoditi i kakve ću vijesti dobiti. Došli smo pred zgradu poliklinike i ja pred ulaznim vratima muža molim da se okrenemo i vratimo kući,  jer ne govorimo dobro njemački jezik i da pregled napravimo u Hrvatskoj kada odemo na Božićne praznike. Suprug je rekao da nema vraćanja, idemo i borit ćemo se.

Ušli smo unutra, ja kao tempirana bomba samo čekam trenutak kada ću se slomiti i briznuti u plač. Kada smo objasnili situaciju, odmah su nas poslali u čekaonicu. Dok smo sjedili i čekali borila sam se sa zlim duhovima i raznim mislima u sebi, skrivajući pogled od supruga da ne primijeti koliko sam u strahu i loše i kako gubim tlo pod nogama. Kada su me prozvali, udahnula sam duboko, progutala ogromnu knedlu u grlu koja me toliko gušila, stvarala nemir i krenula na pregled.

Odradila sam mamografiju i ultrazvuk. Liječnik je rekao da nešto vidi, ali još uvijek ne zna što, da bih trebala napraviti biopsiju. Novi udarac primam riječju biopsija, ali ostajem suzdržana i prisebna. Limfni čvorovi su trenutno čisti, što je bila ohrabrujuća vijest. Šalju me na pregled pluća da vide je li sve u redu, srećom bilo je. Nakon pregleda i izlaska iz poliklinike slamam se, suze same teku, nisam se više mogla niti obuzdati, niti zaustaviti.

Nakon dva dana išla sam na biopsiju, nalaz je bio gotov za sedam dana. Dolazim po nalaz, na stolu kod doktora dvije bijele kuverte s mojim imenom. Sjedamo i doktor nam govori ovo je KREBS (rak)! Samo sam pogledala muža i oči su mi se počele puniti suzama. Dijagnoza je bila zloćudni rak dojke, drugog stupnja, na vrijeme otkriven i nije metastazirao.

U jednoj kuverti je bio termin i uputnica za bolnicu gdje nastavljam liječenje, a u drugoj uputnica za magnetsku rezonancu. Kada smo otišli od doktora i sjeli u auto, plakali smo oboje. Prva stvar na koju sam pomislila kada sam čula zloćudni rak bila je SMRT. Imam dijete od tri godine (tada je imao dvije) i samo razmišljam kako će on bez mene, toliko smo vezani jedno za drugo.

Još jedna neprospavana noć i stotinu misli mi se vrti po glavi, a suze samo teku i natapaju jastuk. Mislim da sam tu noć isplakala sve što sam imala isplakat i još sutradan dok su mi se bližnji javljali i pružali riječi podrške. Nakon toga sam došla sebi, spremna krenuti u "RAT" s nadom da ću iz njega izaći kao pobjednica.

Napravila sam magnetsku rezonancu i otišla na daljnji dogovor u bolnicu. Liječnik mi je predložio, zbog mojih godina i ako želim imati još djece, vađenje jajnih stanica, jer postoji mogućnost da mi kemoterapije unište jajnike. Naravno pristajem. Šalju me u Innsbruck, grad koji je dva sata udaljen od nas u glavnu kliniku za potpomognutu oplodnju. Dobila sam tablete i dvije injekcije koje sam si morala davati u trbuh svaku večer u isto vrijeme. Nakon sedam dana odlazim na ultrazvuk da vide stanje sa jajnim stanicama. Da, ima ih, ali nisu dovoljno velike, stoga nastavljamo sa injekcijama. Davala sam si injekcije još petnaestak dana i nakon toga sam išla na vađenje jajnih stanica i zaleđivanje oplođenih embrija.

Slijedi liječenje, odredili su mi šest kemoterapija, svaka dva tjedna i nakon toga operacija. Još jedna neprespavana noć i razmišljanje o svemu, kako ću i hoću li moći sve podnijeti i izboriti se. Dolazim na kemoterapiju, stižu tri vrećice prozirne tekućine koje primam prije same kemoterapije. Jedna protiv povraćanja, jedna protiv bolova, a treća ni sama ne znam za što. Nakon toga stiže veća vrećica sa crvenom tekućinom i kreće moja prva kemoterapija.

Dok je tekla, sestre su sa mnom pričale i upućivale me što će se dalje događati i između ostalog pitale su me trebam li psihološku pomoć. Odbila sam, jer nakon prvotnog šoka došla sam sebi i shvatila da se trebam boriti, ne samo radi sebe nego i radi svoje obitelji i svoga djeteta. Mlada sam, život je ispred mene. Nakon prve kemoterapije nisam imala nikakve nuspojave, osim što me malo želudac mučio. Stvarno sam bila dobro. Isto je bilo i s drugom i trećom.

Nakon druge kemoterapije su mi rekli da će kosa početi opadati, bila sam spremna, ošišala sam se na kratko prije prve. Nakon nekoliko dana od druge kemo otišla sam se okupati prije spavanja, stavila šampon na kosu i krenula je trljati. Svakim pokretom osjetila sam da mi se ruke pune kosom. Kada sam spustila ruke i pogledala bile su pune kose, a ja, iako spremna na sve, nisam se mogla suzdržati nego sam briznula u plač. Jednostavno to je bilo jače od mene i morala sam olakšati dušu. Uzela sam mašinu za šišanje i ostatak ošišala sama.

Dolazi četvrta kemo. Ovaj puta nema vrećice sa crvenom tekućinom, sve su prozirne. Sestra mi je objasnila da slijedi ostatak kemoterapija, koje su jače i teže. O Bože!

Kada sam primila četvrtu kemoterapiju, sve je bilo u redu prva dva dana, treći kreću bolovi. Dobivala sam napade boli svakih deset minuta u donjem dijelu leđa, kao da imam trudove. Bili su tako jaki da nisam mogla ustati iz kreveta, a isto tako nisam znala kako ostati u krevetu od bolova. Ruke dobivaju neku čudnu crvenu boju.

Nakon primljene pete kemoterapije i svih onih istih bolova, od Ivane odlučne i spremne na borbu, potpuno se slamam i gušim u suzama, doslovno mi je nestajalo zraka. Čujem samo muževe riječi da se ne smijem predati sada kada sam pri kraju. Nakon tih riječi dolazim sebi i imam osjećaj kao da sam suzama skinula pola tereta sa sebe i da su odnijele bol sa sobom.

Nakon šeste kemo opet sam završila s bolovima u krevetu. Ovaj puta moje ruke su izgledale kao da su izgorjele, kao da sam ih stavila u vatru i spalila. Nokti su bili modri i odvojeni od mesa, spremni za otpadanje, a koža na stopalima pretvorena u plastiku, počela se odvajati. Samo sam željela otići i zabaviti se svojim hobijem, izrađivati dekoracije u miru (I&M Craft), da ne mislim na ništa drugo, ali mi snaga i moje slabe i oštećene ruke nisu dozvoljavale.

Dvadesetak dana nakon zadnje kemoterapije, kada sam se malo oporavila, stigao je dan moje operacije. Ne mogu se suzdržati, bojim se i plačem, a u glavi mi je bila rečenica liječnika: "Ovo je pjesma za razliku od kemoterapija" i to me malo smirivalo. Uvode me u operacijsku salu, u suncem obasjan zamrzivač i smještaju na stol za operaciju. Govorim sama sebi „Ivana idemo se riješiti ovog čudovišta, koje nas je napalo“ i tonem u san.

Čujem da me netko doziva dva - tri puta, otvaram oči. Blještavilo oko mene i sestra koja me pita jesam li dobro i imam li bolove, govori mi da je operacija uspješno prošla. Hvala Bogu ja dobro i bez bolova. Pet dana u bolnici samo zbog drena, jer se rana morala očistiti. Čudovište je izvađeno iz desne dojke, imam i rez ispod desnog pazuha, jer su provjeravali limfne čvorove.

Dva tjedna nakon operacije dolazimo na razgovor kod liječnika. Govori nam da je operacija bila uspješna, kemoterapije su tumor od tri centimetra prije operacije smanjile na jedan centimetar i da mi je bio zahvaćen prvi limfni čvor, ali su kemoterapije i to uništile.

Nakon svega slijedila su četiri tjedna zračenja od kojih su mi tri tjedna zračili dojku i pazuh, a zadnji tjedan samo dojku.

Danas nakon skoro godinu dana od dijagnoze raka dojke, osam mjeseci od završetka kemoterapija dobro sam, ali se još uvijek oporavljam.

Lak za nokte ponovno je na mojim rukama, a noge će morati još malo pričekati.

Bliži se moja velika kontrola, nadam se da će sve biti u redu.

Pobijedila sam sve bitke, još samo fali potvrda da sam dobila i rat.

Često sam u svojoj borbi i i kroz liječenje slušala pjesmu Maye Sar „Moj je život moja pjesma.“ Jedan stih mi je uvijek bio poseban: „zovem te da se borimo za bitke iste.“

Isto tako i ja, svojom pričom i iskustvom, pozivam žene da idu na preglede, bez obzira jesu li nešto napipale ili ne.

Jednostavno napravite pregled koji život znači i mirno koračajte dalje kroz život.