Navijamo za život, igramo za pobjedu
Kao pacijenti se, doslovno, učimo primati podršku. Nije to jednostavan put, posebno kada nam je potrebna samoća da se ogolimo najprije sami pred sobom pa onda lagano prihvaćamo ono što nam pružaju naši bližnji. Jedan korak teže je naći se s druge strane, kada bliska osoba oboli i odjednom smo mi ti koji bi dali sve, preuzeli sve na sebe da ne osjeti teret bolesti na leđima. Putovati zajedno na putu straha i navijati za život. Hvala našoj Ani na divnom tekstu.
Kad obolimo, neprocjenjiva je pružena ruka podrške i pomoći naših najbližih. Možda nas ne mogu razumjeti u potpunosti, ali njihov trud i želja da nam olakšaju i da nas podrže su istinski izraz bezuvjetne ljubavi. Čak i kad nam je jedina želja da nas se ostavi na miru, rado će nam biti tihi saveznici. Koliko samo znači kad nam daju prostor za sve emocije, bez osuđivanja. Iskustvo bolesti novo je svima, ne samo oboljelom; to je životna prekretnica i test izdržljivosti i za njegove najbliže.
Ponekad se čini da istinsko i pravo razumijevanje (do same srži) imamo samo kod supatnika – ljudi koji su prošli isto ili slično. Jednostavno dijelimo iskustvo bolesti, ma koliko se upravo i po tom iskustvu razlikovali. No, ponekad se život zaigra i odluči testirati snagu i izdržljivost obitelji pa nas dovede do toga da dijelimo iskustvo bolesti u razmaku od nekoliko mjeseci. Tada savezništvo u borbi postaje jednako važno kao krvna veza. Vlastito iskustvo bolesti isprepliće se s brigom i suosjećanjem s borbom drugog člana obitelji. Dvostruka muka, dvostruka briga, dvostruka borba – ali i dvostruka pobjeda.
Nije suviše novo ni nepoznato ovo što ću napisati, ali vrijedi ponoviti: cijenimo zajedničko vrijeme i zajednička iskustva, stvarajmo uspomene i uvijek, kad god možemo, na poziv na kavu odgovorimo s „Dolazim“. Sve drugo će čekati (i sve ćemo dočekati), ali vrijeme ne čeka nikoga. Nije floskula, nije isprazno teoretiziranje, nije čak ni savjet – samo poziv na zahvalnost.
Zato ovaj tekst posvećujem nama, ali i svima onima koji se prepoznaju u zajedničkom iskustvu ustrajanja. Želim nam svima puno snage, hrabrosti i lekcija naučenih na lakši način – jer njih, kao što dobro znamo, život nikada ne prestaje dijeliti.
That was when the world wasn`t so big and I could see everywhere.
It was when my father was a hero and not a human.
(Markus Zusak, I Am the Messenger)
Kad bih mogla preuzeti sve brige s tvojih leđa, rado bih to učinila
Da ne strahuješ oko „formacija“ otkrivenih na snimanjima i pregledima, onako potajno da ne pomislimo da nisi dorastao izazovu. Neizgovoreni strah duplo izjeda, to dobro znam. Možda sam ti nepravedno oduzela titulu najjačeg čovjeka na svijetu pa sada mislim da ti treba utjeha i olakšanje. Znam da si najjači, samo se i takvi umore.
Kad bih mogla preuzeti sve brige s tvojih leđa, ne bih dvojila ni sekunde
Da ne računaš u glavi koliko ćeš duže živjeti od svojeg oca. I on je bio obilježen formacijama, točkicama i sjenama u bolnicama. Mi smo, bit će, generacijama na istom putu. Nosimo nepoželjne goste u sebi, a terete na sebi. Generacijska matematika nam ne ide u prilog.
Kad bih mogla preuzeti sve brige s tvojih leđa, ne bi osjetio nikakav teret
Izmorili smo se prijašnjim bolestima. Izmorio te moj put straha od „formacija“ do rezova i ožiljaka, a sada prolazimo i tvoj. Mi smo oni koji loše vijesti dočekuju sa smiješkom. Mi svoje ožiljke vješto pretvaramo u alate za prognozu vremena. I smijemo se i smijemo kad se jedno drugom žalimo da će sigurno kiša, jer nas steže i pecka na mjestima koja su već trebala zarasti. Ne znam tko se smije ovoliko kao mi, a opet - izgleda da smo promašili sve potrebne „frekvencije“ i „vibracije“ prema kojima valja živjeti, kako nam to u posljednje vrijeme nameću. Ti ni ne znaš da na to sve, navodno, treba paziti; ti živiš po svom, iskreno i dječje naivno. Vječni enfant terrible.
Kad bih mogla preuzeti sve brige s tvojih leđa, koračao bi lak
Bolesti nam svako toliko remete mir i oduzimaju nam vrijeme. Vrijeme nekih novih susreta i novih radosti. Vrijeme za planove. Vrijeme za ostvarivanje planova. Ne bojimo se bolova, ne strahujemo od rezova i ožiljaka, ali strepimo od manjka i nedostatka. Uvijek ponavljam: vrijeme je u bolesti osjetljiva tema i ne mjerimo ga istom mjerom kao vrijeme u zdravlju. Učimo brojati svoje blagoslove ne dopuštajući da nam vrijeme sklizne kroz ruke bez zahvalnosti. Pravac je naprijed bez stajanja, a ostalo ćemo već nekako riješiti.
*
Imam jaka leđa, skupa ćemo. Isti smo. Putujemo zajedno na putu straha. Nas smo dvoje istodobno navijači i igrači. Navijamo za život, igramo za pobjedu. I glumimo zajedno da nas ničega nije strah.
P. S. U posebno teškom trenutku, nakon saznanja o novim izazovima i raku u obitelji, rekoh sugovorniku na telefon: „Pitat ću svoje Mamo cure za savjet i iskustvo, sigurno je neka od njih već prošla nešto slično.“ Naravno da su spremno pomogle – pravim riječima i nesebičnim dijeljenjem iskustva.
Otada svi oko mene znaju tko su „Mamo cure“ – predivne žene, borkinje i supatnice – jače i od Lige pravde. Bile su i ostale moj izvor podrške, pomoći, savjeta i utjehe. Posebnu zahvalu stoga upućujem našoj Marini i dragoj gospođi Jeleni Neni Trumbetić – pričama spašavate živote svih nas.
