Paralelni svjetovi

Krijem se iza naočala i razmišljam kako sam se krvnički sudarila sa zidom, netko mi je upravo rekao da imam rak. Rak, riječ koje se svako živo biće boji, upravo mi se zakačila kao privjesak. I za tijelo i za um. Svi mogući strahovi su isplivali na površinu. Djeca, roditelji, hoću li ja to uopće moći, imam li snage za to? I ono teško pitanje, da li je moje tijelo nakon muke po moždanom uopće spremno na sva nova iznenađenja?

Gledam sunce, oblake, gledam zgrade, livadu, biciklistu koji prolazi u žutoj majici, gledam ljude, gledam tramvaj koji dolazi...više ništa nije isto, sve je poprimilo nekakvu sjenu kao da sam u nekoj drugoj dimenziji.

Ja s jedne strane, ostatak svijeta s druge. Paralelni svjetovi. O čemu razmišljaju, gdje su im misli, zašto se smiju, o čemu razgovaraju??? Ovaj tren bih se mijenjala sa svima, samo da nemam ovaj privjesak. Da mi se nekako resetirati, vratiti na početne postavke, može li se to?!

Smijem li sad vrištati, mogu li se baciti kao dijete na sred tramvaja i plakati??? Onda odvalim sama sebi jedan sočni šamar u mislima. Boriš se deset godina, preživjela si već puno toga, neće te jedan mali smrad srediti, nego ti njega.

Ja s jedne strane, ostatak svijeta s druge. Paralelni svjetovi.

Odškrinula su se nova vrata, ne vidim što je iza njih, ne želim još znati, bar još minutu, sat, koji dan. Samo još malo. Znam da nije bajka i zato ću još malo zažmiriti. Samo još malo.

Dolazim doma, stan je prazan i to mi odgovara. Trebam malo vremena, trebam još koji sat da se unormalim, moram još malo ridati, moram se još malo istrest.

Ošamućeno razmišljam koga nazvati...pa da Ivana i ona je prošla isto. Zovem je, pričamo, plačem pa se smirim pa ridam pa se smirim…tješi me, ali ne kaže da će biti lijepo. Nasmijava me i čak joj uspijeva. Govori mi “Bit će to borba za život, ali pobjednik se zna.” Borba s nepredvidivim neprijateljem. To sam sad ja, to su stope kojima ću hodati, još uvijek u neznanju.

‍

‍

Malo mirnija nakon razgovora, čekam muža. Dolazi s posla, gleda me i vidi da nešto nije u redu, vidi da je nešto veliko.

Bacam se na njega i prvi puta izgovaram živom čovjeku ispred sebe "Ja...izgleda da imam rak."

Uzima moje ledene ruke, svojim uvijek toplim rukama (moji radijatori) "Sve ćemo mi to skupa riješiti, ne brini se!"

I sad, da sve ode k vragu, da se sruši cijeli svijet, što mi više treba?!

Sada znam da ni on, ni ja nismo bili niti malo svjesni što nas sve čeka, ali stoički je izdržao kako je i obećao.

Moj temelj, moja baza, moja Lego kockica, moj Tetris, moje sve.

E sada mogu krenuti dalje, dotaknuti ta vrata i proviriti.