Rak dojke - Samo naprijed
Priča se vrti u krug, još malo čekanja i gotovo. Samo još taj jedan nalaz i krug će se rasplesti. Nalaz biopsije, rak dojke, tu je. Brige u glavi, a zapravo ne bi trebale biti tu. Brige oko stvari koje će ionako teći svojim tokom, nemam više utjecaj na ništa, sve sam napravila kako treba. Svi će se snaći, a ja krećem dalje. Operacija, kirurg, a o svemu što će dalje doći netko će drugi odlučivati...samo naprijed!
Postalo je teško na poslu, moram biti koncentrirana. Predmeti, papiri, stranke, stalno letiš i letiš, a u mislima nalaz biopsije, kirurzi, rak, rak…rak dojke, nestvarno.
Hoće li Velika stići sigurno preko bare, kako će se dečki snaći. Nikako da pustim te konce iz ruku i prepustim sve neka ide niz rijeku, uz rijeku...pa što i ako negdje zapne, neće svijet propast. Svi će se snaći i bez mene, lijepo jedna poslovica kaže “koga nema, bez njega se može” i stalno mi je u glavi. Svjesna sam da je sve to tako, ali moj overthinking um jednostavno overthinka.
Prvo što mi je u glavi je naravno ono što bi trebalo biti zadnje, opet sam se bacila na google - nalaz biopsije. Bjesomučno istražujem sve što može ispast iz tog nalaza, okrećem sve moguće o raku dojke i nalazu biopsije. Čudan je ljudski um, kad si zdrav i nešto te zaboli ili možda samo imaš prišt na licu pa googlaš, dobiješ sve vrste raka. Kad imaš rak i googlaš, na tacni ti se servira najgori mogući oblik pa skoro da si već jednom nogom u grobu, jelte.
Ne znam, razmišljam, valjda je sve skupa baš tako normalno.
Uglavnom, uspjela sam pohvatati sve najbitnije konce, tako da kad dobijem nalaz biopsije znat ću što je gradus, što je hormonski ovisan rak, što je HER pozitivno ili negativno, kakav je to trostruko negativni rak, što je ki67, bajdvej njega se najviše bojim.
Drugo, kirurg. Došlo je vrijeme odabira. Idem kod svoje divne dokice, razgovaramo. Predlaže mi tri imena i tu je opet onaj jedan koji je zapisan u mobitelu. Usput, ona mi govori da misli da je on za mene najbolji, jer je najpristupačniji i jedan od najboljih. Zna me žena, zna koliko pitanja postavljam. Malo razmišljam i odluka pada, bit će to kirurg iz mobitela.
Pitam na šalteru u bolnici koliko se dugo čeka kod odabranog, nema čekanja ako je karcinom dojke u pitanju, kaže mi ljubazna ženskica. Želi me odmah naručiti, ali neee, nemam nalaz biopsije. Okej, vidimo za par dana, kada budem imala nalaz u rukama.
Podizanje ovog nalaza nije bilo tooooliko stresno kao prethodno, bilo je samo pitanje što ću dobiti kad otvorim kinder-jaje, top ili flop. Pa, bilo je negdje između, sve nešto napola, zapravo znat ću tek kad dobijem pravi PHD nalaz nakon operacije. Odlučujem se više ne zamarati time, ionako imam dovoljno briga i ne mogu utjecati na više apsolutno ništa.
Odlazim na šalter s uputnicom i nalazom kao da sam upravo dobila nagradu i naručujem se. Još nekoliko dana i znat ću sve.
Kreće razmišljanje o terminu operacije. Jedino što želim je ispratiti Veliku i mahnuti joj prije uzlijetanja u daleki svijet, poslije me više nije briga ni koji datum, ni koji dan, samo da se riješim podstanara.
Stavila sam kvačicu kraj svakog zadatka koji je bio negdje u mozgu, um je bistriji, mozak se primirio.
Čudno je kako se nekad osjećaš bolje, čak i u lošim životnim situacijama, samo da ih rješavaš, samo da se pokrene. Samo da ne stoji i da nema čekanja.
Samo naprijed!
