Sretan nam četvrti, stara moja

Zažmirim, uronim u sebe i gledam te, gledam se u nekom drugom životu. Smiješ se, sretna si, voliš…činiš se uvijek ista, kilo gori – kilo doli. Često zavirim, odlučim se za godinu, dio života, nekakav događaj i vrtim film. Ponekad se nasmijem, a ponekad i uzrujam. Ali onda kažem sama sebi: „nije znala, ne osuđuj!“

Kada bih mogla, prišla bih ti i rekla da sam počela cijeli život ispočetka i da mi je istinski lijepo.

Uzela bih te za ruku i provela kroz novi život, pokazala ti sve, ama baš sve. Sve ono za što nisi znala, a toliko je divno.

Naučila bih te gledati srcem. Za to ti ne trebaju one tvoje dvoje dioptrijske naočale, vjeruj mi, puno je lakše. Samo otvoriš dušu i ispuniš je svijetom. Konačno bih te naučila kako se otvoriti, naučila bih te primati, naučila bih te da svijet, koliko god ponekad okrutan bio, ipak ima svojih svijetlih trenutaka.

Znaš li kako vidim? Kristalno jasno! Znaš li kako osjećam? Fenomenalno slobodno. Sve što je trebalo napraviti je pustiti emocije, dopustiti ih, sudariti se s njima. Sa svakom. I dobrom i lošom.

Vjerojatno bi se pitala kako to izgleda. Pa moram ti reći da često nije lako. Sudar s vlakom smrti zvanim „rak“ bio je poprilično ružan. U trenutku sudara nisam bila spremna, ali Bože moj tko bi bio?!

Strah Marina, ogroman strah vjeruj mi, vidjela sam nju, vidjela sam smrt, osjetila sam je, bila je tako blizu, opipljiva. Ne bi ti se svidjela, nisi voljela ni pauka vidjet, nad ovom bi se zgrozila.

Tuga, ogromna tuga me cijelu progutala, a ni sve ono što se odvijalo u glavi nije bilo baš ugodno. Bila sam tupa i nezainteresirana pa sam bila ljuta. Da ti ne nabrajam sada dalje, bila sam sve što se moglo biti. Ali dogovorila sam se sama sa sobom da to odradim, jer čemu gaziti po svojim emocijama ma kakve one bile. Bolje ih je prihvatiti, prigrliti ih kao najrođenije i izaći kao pobjednik.

Era uspona i padova, ponekad sam se teško nosila s njom, ali znaš mene, znaš sebe, znaš nas, nikada nismo bile od onih koje bi posustajale. Šaka, nos, patos. Nekad dužim, nekad kraćim putem.

Ovaj put nije kratak, ali je nekako, kako bih ti to objasnila…topao je, unatoč svoj svojoj težini čista ljubav. A znaš li zašto? Jer sve što je ostalo, danas nakon četiri godine, je zapravo ljubav i toplina i sunce i osmijeh i ljudi i mjesta, ma čista esencija ljubavi. Mislim da se to danas tako kaže, ali sviđa mi se taj izraz, kao da stisneš ljubav i kapne nešto dragocjeno, životno važno.

Nekad mi se čini da je bilo lakše obračunati se s lošim emocijama, nego prigrliti sve one dobre i istinski ih razumjeti. Ali, da bih istinski razumjela morala sam osjetiti blizinu one o kojoj sam ti tu gore pisala, morala sam svaku lošu emociju staviti ispred sebe, nalaktiti se i sagledati je sa svih strana i pri tome bolno nažuljati laktove. Samo zato da ne preskočim koju pa da ne bi bilo „džabe sam krečila.“

Danas, kada sam sigurna da je sve okrečeno kako spada, vidim kristalno jasno, osjećam fenomenalno slobodno. Uranjam u sve esencije koje su mi kapnule ravno u dlan, u sve ono što mi se pruža.

Otkrit ću ti još jednu tajnu, kada dopustiš, kada otkočiš, kada gledaš srcem, život ti pruži toliko toga dobroga. Pruži ti vriću smija i šaku suza. To je sasvim dobar omjer da se ne pogubimo.

Svidjelo bi ti se, o kako bi ti se svidjelo i baš osjećam neku tugu što ti ne mogu pokazati. Bila bi oduševljena, jer si uvijek bila srčana i luckasta, ali jebemu pomalo slijepa.

Zadnja scena prvog dijela našeg filma ostala je zaleđen negdje prije četiri godine. Obećavam da ću ovaj drugi dio iskoristiti što bolje mogu, što više mogu. Nikada ne bi pogodila što se izrodilo iz tebe, ali ispunjava me, živim, a to je jedino bitno. Znam da bi ti se svidjelo, sigurna sam.

Tu sam za obje, čuvam te i volim, jer si moj temelj, dobar temelj i zato ti najviše hvala.

Sretan mi, ne, sretan NAM četvrti rođendan!

Neka teče dalje, želim ti ispričati još puno toga stara moja…