Stani, umiri, zahvali

Svi problemi i „problemi“ našeg životnog balončića nestat će jednog dana zajedno s nama. Sve materijalno što nas okupira, tog jednog dana više neće biti bitno.

Znam, egzistencija je važna, važno je plaćati račune, važno je imati sve što je u današnje vrijeme normalno i potrebno. Ili možda nepotrebno?!

Kada sve zbrojimo i oduzmemo shvatit ćemo da je puno toga što smatramo potrebnim samo naša vizija, želja, unutarnji nemir…

Gledam ljude oko sebe i vidim koliko su se pogubili, koliko daju prednosti vizijama što bi i kako trebalo biti. Postaju mučitelji samih sebe da bi se njihov svijet posložio, onako kako je nepotrebno zacrtan negdje u glavi ili tuđim očekivanjima.

Nesvjesni toga da čim riješimo jedno, već u niskom startu stoji nešto novo što će nas okupirati, natovarimo teret našim mislima i kao hrčci nastavljamo dalje vrtjeti i vrtjeti da bi se, samo ono što je prividno bitno, očuvalo.

Gdje smo mi kao osobe u svemu tome? Ljudska bića koja trebaju jedni drugima, koja trebaju sami sebi.

Žamor života guta, a vrijeme curi. Vrijeme ne zna da nam je bitno, da bi moglo malo usporiti da u njega stignemo utrpati sve ono važno i nevažno. Vrijeme je vrlo jednostavno, ne zamara se ničim, samo prolazi.

A mi ga puštamo.

Prolazi kroz prste.

Prolazi kroz svaku našu stanicu.

Svjesno ili nesvjesno, bježi nam.

Svjesno ili nesvjesno osim onog bitnog, poklanjamo ga svemu onome čemu sigurno ne bi trebali. Poklanjamo ga nezdravim odnosim koje ne znamo raskinuti, poklanjamo ga željama i unutarnjem nemiru koji misli da baš sada i odmah nešto treba biti, treba se dogoditi, trebamo imati.

Ne trebamo.

Želimo i trebamo željeti, ali ne smijemo izgubiti sebe pokušavajući dohvatiti sada i odmah sve što smo poslagali u našim mislima.

Umiri život. Možeš.

Možda nije lako. Sigurno nije lako, ali samo na taj način ćeš dobiti natrag malo onog vremena koje trči maraton.

Lijepo je kada u glavi posložimo važno i nevažno, bitno i nebitno.

Onda znamo da puno toga ne moramo više nikada.

Čak i ono što stoji negdje između važnog i nevažnog, može pričekati. Sve će se dogoditi baš u onom trenutku kada se treba dogoditi.

Samo život ne može čekati. Sve one lijepe male stvari koje ga zaokružuju, koje nas čine sretnima.

Moje „danas“ je drugačije od nekog bivšeg „danas“.

Kada dotakneš neku drugu stranu, vidiš. Vidiš sve ono što svijet oko tebe ne vidi. Sigurna sam da moranje više ne može uzburkati moj život.

Voljela bih protresti taj svijet oko sebe, vikati: „hej, ne treba ti to, umiri život, pokloni sebi vrijeme!“

Znam da je malo onih koji će čuti, ali voljela bih.

Voljela bih da nikome ne treba sraz života i smrti da shvati koliko je malo zapravo puno. Koliko su ljudi važniji od stvari. Koliko nanizanih problema u našim glavama možemo staviti na stranu. Neka čekaju.

Vidjeti nebo, imati priliku gledati ga, znati da si još uvijek tu, biti zahvalan na tom velikom daru.

Osjetiti vrijeme u rukama, pokloniti ga dragoj osobi, biti zahvalan što ga imaš.

Postoji li išta ljepše u životu od toga da imaš priliku biti zahvalan?

Samo to.