Tako je jednostavno biti čovjek

Ne bi čovjek rekao, ali i taj dan je stigao. Nakon posla odlučujući ultrazvuk.

Pripremam se za posao, radim sve automatski, kao robot. Pripremam sve za djecu, za sebe. Doručak za posao, ručak za posao, voda je u bočici…kao da će ovaj dan završiti mojim mirnim dolaskom doma. Kao da će život teći svojim uobičajenim ritmom.

Neobično sam mirna, duboko u sebi znam da je to-to.

Na kraju radnog vremena govorim šefici “Ako sutra ne dođem na posao, znači da imam rak.” Smije se i kaže da se vidimo sutra. Znam u sebi da se ne vidimo.

Čudno je kako ljudi ne vjeruju kada spomeneš riječ rak, svima je daleko, svemirski daleko, a zapravo je tako blizu.

Neobičan osjećaj, zapravo neopisiv. Znaš da te čeka nešto nesvakidašnje, nešto što ne bi mogli nazvati lijepim, nešto što će ti iz korijena promijeniti život, ali taj mir…možda sam došla do trenutka početka početaka prihvaćanja. Možda sam shvatila da je to moja koža iz koje ne mogu i ne idem nikuda. Pomalo, mic po mic spremna na nove životne igrice i izazove.

Imam dva sata do ultrazvuka, sama sa sobom, u najdubljim mislima ispijam kavu na nekoj ofucanoj klupici. Gledam niz ulicu, prošla sam milijun puta tim putem nekada davno, na posao, s posla. Mlada trudnica s velikim snovima. Nekada davno kada ni u najdubljem kutku mozga nije bila riječ – rak. Izlazila bih iz prepunog autobusa i pješačila, jer su me trudničke dojke boljele i nisu trpjele naguravanje, a danas je jedna od njih na optuženičkoj klupi. Presuda, ona riječ koja nije bila nigdje u mom životu.

Lagano buđenje, preslagivanje misli i pokret.

Dolazim u Polikliniku, bez panike, ali s laganim nemirom tamo negdje u duši. Ugodno je, svira lagana glazba, sve je nekako umirujuće.

Otvaraju se vrata ordinacije, proziva me. Opla, stigao je i taj trenutak. Ulazim, pruža mi ruku, upoznajemo se i desio se klik na prvu, ma na nultu. Miran je, staložen i ulijeva povjerenje. Ne želi gledati nalaze, ne želi da mu išta govorim dok me ne pregleda.

Ležim ukočeno, imam osjećaj da ni ne dišem, živim li uopće?!

On miče sondu i govori “za sada je u redu”. Huh, dobro. Uzima drugu sondu i nakon nekog vremena staje, dugo se zadržava i kaže “Ovdje imamo nešto”. Što nešto? Što, što nešto? Nestrpljiva sam.

“Nešto što ne izgleda dobro.” Pljas, čula sam u mislima kako sam nosom poljubila pod. Koliko god misliš da si spreman, zapravo uopće nisi. Miljama daleko od spremnosti.

Rak dojke, imam stotinu pitanja i objašnjava mi sve natanane. Dugo razgovaramo, dugo, dugo. Osjećam kako se nekakva nada polako rađa, raste u meni.

I kada misliš da se crnilo prosulo oko tebe, negdje nađeš bijelu točku za koju ćeš se uhvatiti.

Pita me mogu li nabaviti uputnicu do sutra da odmah obavimo punkciju.

Wow ovo ide brzo. Razmišljam, pola sedam je, moram stvarno biti brza, doktorica radi popodne. Jurim, trčim, ostavljam dušu i slezenu na cesti od jurnjave, veleslalomski obilazim ljude i upadam u tramvaj u zadnjoj sekundi. Zovem je i molim da me čeka ili ostavi uputnicu na porti. Čekala je.

Ostavljam sebi malu mogućnost u glavi, a i on je rekao da nas nekad nalaz punkcije iznenadi, možda dva posto.

Ma zapravo znam, to je to. Imam te gospodine “podstanaru”, ali ti nikada nećeš imati mene!

Razmišljam, hvala ti dragi doktore što si bio čovjek, hvala ti, iako si potvrdio dijagnozu, nisi me pokopao. Hvala ti na normalnom razgovoru i lijepim riječima.

Tako je jednostavno biti čovjek!