Trudnoća i dojenje pa rak dojke
Kvržica u trudnoći, bol u dojci tijekom dojenja, alarm da ipak nešto nije u redu. Ozbiljna lica liječnika govore da se nešto dešava. Dijagnozu raka dojke nikada nije lako podnijeti, ali kada se to desi u prvim mjesecima nakon poroda, posebno je teško. Strahovi koji se javljaju, posebno onaj najgori, da će dijete ostati bez majke teški su, ali opet normalni uz takvu bolest. Važno je, kako naša Marija kaže, skupiti svu snagu i krenuti u borbu.
Zovem se Marija. Rak dojke dijagnosticirali su mi sa trideset dvije godine.
Sve je počelo još u trudnoći. Imala sam jaku bol u lijevoj dojci, nakon nekog vremena rekla sam svom ginekologu, koji me poslao na ultrazvuk.
Na pregledu su mi rekli da je fibroadenom i da ne brinem. Bila sam mirna, jer rak ne boli, tako sam mislila.
Nakon poroda, za vrijeme dojenja ta dojka bi uvijek jako boljela, ali mislila sam da je sve to normalno ili sam samu sebe tješila.
Kada je beba imala četiri mjeseca ipak sam odlučila opet otići na ultrazvuk, ovaj puta privatno da ne bih morala dugo čekati.
Kada sam vidjela lice doktora dok mi je radio ultrazvuk lijeve dojke, točno na tom mjestu gdje me boli, osjetila sam paniku. Zvao je kolegicu, zajedno su promatrali sliku na ekranu, a ja sam drhtala i iščekivala što će reći. Oboje su bili dragi, objasnili su mi da kvržica koja je već bila 3 cm, izgleda sumnjivo i da bih trebala na biopsiju.
Ne znam kako sam izašla iz ordinacije, ne znam kako sam došla kući, u mislima mi je samo bila moja curica i hoće li tako mala ostati bez majke.
Kada sam rekla suprugu, doživio je šok, samo je sjeo i gledao u prazno. Tek kada sam se raspala pred njim, došao je i zagrlio me, što mi je tada najviše trebalo.
Nalaz biopsije čekala sam ne funkcionirajući, sve mi je bilo nestvarno. Željela sam da me netko probudi i kaže da je sve samo san.
Kada sam ga dobila u ruke, nisam ništa razumjela. Rekli su mi da se javim čim prije onkologu. Nije zvučalo dobro, kad se moram javiti onkologu. Moj veliki strah, postao je još veći. U sebi sam mislila kako ću sigurno umrijeti.
Za nekoliko dana došla sam u bolnicu kod onkologice koja mi je ukratko objasnila da ću morati na kemoterapije prije operacije. Nije mi ništa bilo jasno u tom trenutku. Riječ kemoterapija mi je bila šokantna. Rekla mi je da nemam puno izbora i da moramo što prije krenuti.
Dane prije kemoterapije provela sam u nekom bunilu, strahu i tuzi zbog prestanka dojenja. Osjećala sam se kao da se udaljavam od svoje bebice i kao da je to nekakav kraj. Nikako se nisam mogla pomiriti s dijagnozom.
Zadnji dan prije odlaska na kemoterapiju pogledala sam se u ogledalo i razmišljala kako ću izgledati bez kose, svoje lijepe duge kose, uhvatila sam se u samosažalijevanju. I onda se dogodio klik u glavi, trebam svojoj bebici, trebam svojoj obitelji, želim živjeti i borit ću se, kako god bude.
Prošla sam kemoterapije, mastektomiju lijeve dojke, sada sam na antihormonskoj terapiji. Nije bilo lako, ali mi je drago što sam skupila svu snagu koju sam imala i uz podršku obitelji prošla sve puno lakše.
Sada više ne razmišljam o smrti, nisam više niti tužna, jer gledam svoju curicu kako raste i sretna sam što sam dobila priliku živjeti. Ponekad se dese loši dani i loša razmišljanja, ali to je valjda tako kod svih onkoloških bolesnika. Svaka kontrola nosi mali nemir i sreću kada dobijem dobar nalaz.
Uvjerena sam da će tako i ostati i to je jedini način na koji mogu funkcionirati. Još uvijek se nadam da ću jednog dana roditi još jedno dijete. Mogućnosti nisu velike, ali i najmanja za mene je velika nada.
Na žalost, ova bolest ne bira. Nije važno koliko godina imate, niti što nikada niste bili bolesni, jedino je važno da se redovito kontrolirate. Samo tako imate mogućnost preživjeti.
