Imam li rak dojke u dvadeset i prvoj godini? Vrijeme nakon kvržice koju sam napipala kao da je stalo

Misliš da nikad ovako nešto nećeš trebati pisati, a kamoli odlaziti kod onkologa, radiologa i to u dvadesetprvoj godini života. Rak dojke, misliš da se to dešava samo starijima ili tamo nekome drugome. Misliš to sve do onog trenutka dok “to nešto" ne napipaš i ti. Suze, strah, paraliziranost, neprospavane noći, googlanje, tablete za smirenje.

I ono uvjeravanje same sebe “ma nije to ništa."

Zovem se Laura i imam dvadeset jednu godinu. Pišem ovo sve za svaku osobu. Bila ona žensko ili muško, jer na žalost bolest, rak, ne pita za spol, godine, posao, obitelj.

Moja priča kreće prije nekoliko mjeseci, kada sam jedne večeri sasvim slučajno napipala nešto na desnoj dojci. Prva reakcija mi je bila “ma nemoguće, učinilo mi se."

Naravno nisam samo na tom jednom dodiru stala. Iste te večeri sam se ispregledala sigurno sto puta. Te noći spavanja nije bilo. Pokušavaš osjetiti kakvog je oblika, je li pomično...bilo što. Noć je prošla u suzama, molitvi, ali i sakupljanju apsolutno svih informacija vezano za “ovo moje". Kako na internetu nisam baš saznala dovoljno informacija, bila sam primorana učlaniti se u neke Facebook grupe žena koje se bore s rakom dojke. Jednostavno nađeš se pred zidom. Nađeš se pred zidom i nema dalje. Ne funkcioniraš, ne jedeš, nisi umoran, doslovno jednom riječju, bila sam paralizirana. Probudila sam se iduće jutro nakon valjda sat vremena sna i naravno prvo što sam napravila je opet samopregled. Opet suze.

Dobila sam notifikaciju da sam primljena u jednu grupu koja okuplja žene oboljele od raka. Napisala sam post i objasnila sam apsolutno sve. Javile su mi se žene koje su vodile ili koje vode bitku za ono najvrjednije, život. Za nešto što nema cijenu.

Nisam znala od kuda krenuti, koga nazvati, kome se javiti. Odlučila sam u sve to krenuti sama. Nitko nije znao apsolutno ništa. Iz jedne od grupa koja okuplja žene oboljele od raka dojke javila mi se divna žena koja mi je pomogla pronaći privatno UZV dojki. Bodrila me i govorila da vjerojatno nije ništa. Ovim putem joj se zahvaljujem od srca.

Liste čekanja su preduge i prvi slobodan termin bih dobila krajem drugog mjeseca. Jednostavno nisam mogla čekati toliko.

Rezervirala sam privatno i dobila termin za desetak dana.

Prošlo je dva dana od prvobitnog šoka i one kuglice koju sam napipala. Trebaš funkcionirati na poslu, privatnim obvezama, ali jednostavno ne ide. Pokušavaš da sve to što te muči ne izađe na van. Suze zadržavaš svih sedam sati dok si na poslu. Jedva. Činilo mi se da vrijeme nikako ne prolazi, da tih deset dana do dogovorenog pregleda nikad neće doći. Suze su prisutne svaki dan, više puta dnevno. Strah je bio tu cijelo vrijeme. Tablete za smirenje pomažu i ne pomažu. Jednostavno ne živiš više dan za dan, nego preživljavaš te dane do pregleda.

Nešto što mi je bilo najgore je upravo to, nazvati doktora i reći sve, ali najteže definitivno mi je bilo nazvati Institut za tumore.

Par dana prije zakazanog pregleda imala sam dogovor s mladima iz crkve. Išli smo u jedan grad na susret mladih. Nisam imala snage za ništa. Bezvoljna, tužna i u strahu. Prijateljica šalje poruku i pita me idem li? Što da odgovorim? Mislila sam lagati da sam bolesna, ali ipak sam odlučila otići, samo zato da se koliko toliko maknem iz Zagreba. Da maknem misli od svega što se dešavalo tih nekoliko dana ranije. Krenuli smo.

Znate kako sam rekla da nikome nisam rekla ništa? Upravo tu noć sam odlučila reći jednoj osobi. Nekako sam osjetila da njoj mogu reći. Iako sam jedva izgovorila što me muči, nisam očekivala apsolutno ništa. Dobila sam podršku ali i realne riječi. Hvala i tebi na tome!

Vjernica sam i u tim danima molitva mi je bila bijeg od svega. Ulazim u tjedan koji je bio odlučan. Ideš za time da je sve najbolje. Noć prije sam se opet ispregledala i napipala kvržicu. Mislila sam da će nestati.

Moram priznati da nakon što sam rekla toj jednoj osobi s čime se mučim, počela sam nekako otvorenije govoriti o tome. Pomoglo mi je, jer su mi davali riječi podrške. Nisam govorila na sva zvona, ali sam znala da mogu nekima reći.

Zaspala sam kao da me idući dan ne čeka nešto od čega strahujem zadnjih desetak dana.

Dolazim ispred poliklinike, sjedam u čekaonicu i čekam dvadesetak minuta.

U ordinaciji me dočekala prekrasna doktorica. Polako me uvodila u sve i krenuo je pregled. Pregledala mi je limfne čvorove i prva njena izjava je bila “Ovdje je sve super, idemo dalje."

Krenula je pregledavati lijevu dojku i rekla je da je sve u redu. I sada dolazi desna. Noć prije, manje od dvanaest sati je prošlo, napipala sam kvržicu u roku sekunde, ali kad me doktorica tražila da joj pokažem gdje je, nisam je mogla naći. Kažem doktorici da je nema, nestala. Nadodala sam da sam sigurna da je bila tu. Već se deset dana pregledavam i sigurno je tu. Detaljno je sve pregledala i rekla je da je sve čisto. Nije mi jasno više ništa, ali sretna sam, jer je nestala. Doktorica mi objašnjava da je sigurno bila cista koja je pukla u međuvremenu.

Želim za kraj reći, samopregled je bitan, jako bitan. Iako vjerojatno nije ništa, bitno je ako postoji sumnja otići na pregled. Teško je odlaziti na te pretrage, komunicirati s doktorima, nije lako osjetit “to" pod prstima.

Briga oko posla, djece, muža...o svemu se treba brinuti, ali mi smo uvijek nekako sebi na zadnjem mjestu. Nažalost, ako dođe do pogoršanja zdravlja, neće nas nitko pitati jesmo li obavili sve vezano uz posao, već zašto nismo došle ranije, kada smo trebale.

U redu je sebi biti na prvom mjestu, jer kada imaš zdravlje, imaš sve!

Posebna si, vrijedna si, misli na sebe!