Što je uopće imunitet i kako djeluje imunološki sustav? Imunološki sustav je oruđe tijela za sprječavanje ili ograničavanje infekcije. Bez njega tijelo ne bi moglo izdržati napade bakterija, virusa, parazita i drugih patogena. Kada ih prepozna, imunološki sustav pokreće odgovor kako bi ih uništio. Rađamo se s nekom vrstom imuniteta, a tijekom života u susretu s patogenima tijelo razvija imunitet, to jest naš imunološki sustav pamti i razvija antitijela na njih. Imunitet je važan u zaštiti od bolesti, ali i kod liječenja raka.

Od dijagnoze raka dojke do poduzetničkih voda ili bolje rečeno do pomoći drugim ženama koje su se našle u istoj situaciji. Simona Augustić je dijagnozu dobila sa samo trideset godina, u visokoj trudnoći i takav put sigurno nije lak. Nakon prijevremenog poroda zdrave djevojčice i uspješnog liječenja, u koje ni liječnici nisu vjerovali, danas vodi specijaliziranu trgovinu za onkološke pacijentice ARYA Intimo. Čista je inspiracija sa svojim stavom i vjerom u budućnost.

Neke dane i neke noći pamtiš cijeli život, svaki detalj. To je to. Ono što se događalo ne može se lako zaboraviti, jedinstveno je. Dojka koja je rasla kao balon i poprimila tisuću nijansi ljubičaste, zujanje u ušima, mrak u koji nestaješ, mozak koji jedini reagira i tijelo koje ne osjećaš, strka i zbrka jedne noći. Dok koji je ostao miran, sestre koje u sred noći odrađuju sve kao po špagi i ja koja kao da ne postojim. I sada mogu osjetiti tu nemoć, težinu i mlitavost tijela, to „loše mi je“ u punom smislu svakog slova. Svitanje jedne moje godišnjice braka.

Trudnoća, najljepše i najsretnije doba za jednu ženu, obitelj, može se pretvoriti u pravi horor kada vam se na putu nađe dijagnoza raka. Ako ikada, onda je to vrijeme kada trebate podršku bližnjih, posebno partnera. No, što kada podrška izostane? Sami ste. Sami odlazite na terapije, sami odlazite na preglede, sami ste s glavom koja je ostala bez kose, postajete nevidljivi. Nije vas briga za ostale, ali onaj koji bi trebao biti oslonac se ponaša kao da ne postojite. Možete potonuti do kraja ili skupiti sve krhotine i izgraditi život kakav zaslužujete.

Pisati ovaj tekst bio je pravi izazov, jer ga pišem u trenucima jednog od najžešćih osjećaja brain fog-a koje sam imala. Upravo zbog toga odlučila sam ga pisati baš sada. Možda je opisati nešto, najbolje baš praćeno trenutnim iskustvom. Post covid i onkološka terapija odlična su podloga za ovo stanje. Tekst je pisan “u ratama”. Baš onako kako to kod brain fog-a ide, ne bih se mogla sjetiti riječi koja mi treba, koncentracija bi pala, uhvatio bi me teški umor. Ipak, smatram da je mentalni trening velika pomoć u borbi protiv brain fog-a.

Sve što naša psiha proživljava, osjeća i naše tijelo. Svaka loša emocija, nebitno čime izazvana, ostavlja trag. Što je više takvih situacija, „tragovi“ se gomilaju i kreće borba sa samim sobom. Pravo pitanje je treba li nam to? Naravno da ne, ali ponekad sami sebi ne znamo pomoći i svaku lošu emociju ili situaciju vrtimo beskrajno u mislima. Ako želimo ostati u psihičkom i fizičkom balansu, treba birati bitke. Nije svaki ring naš ring, ponekad je dovoljno odložiti rukavice, okrenuti se i sačuvati unutarnji mir.

Empatija, iskonska ljudska potreba, posebno u situacijama kada nam se događaju životni izazovi, kada nam se na putu nađu prepreke koje ne možemo sami nositi. Onkološka bolest jedna je od njih, kada se nađemo u buri emocija. Potreba za toplom ljudskom riječi, potreba za osjećajem da imamo nekoga pored sebe, potreba da nas čuju. Empatija ne poznaje granice, status ni vjeru, poznaje jednostavnu ljudsku toplinu. „Tu sam“ i to je dovoljno.

Antihormonska terapija predstavlja važan pristup u liječenju hormonski ovisnog raka dojke. Iako korisna u liječenju, ova terapija može izazvati određene nuspojave koje je važno prepoznati i pokušati ublažiti, kako bi se osigurao što bolji tijek liječenja. Vrlo je važno redovito uzimati propisani lijek, kako bi se smanjila mogućnost recidiva bolesti.

„Voljela bih da ne sakupljamo životne frustracije, stvaramo nove i prenosimo ih dalje na nove naraštaje.“ Ovako piše Mateja Barić, mlada umjetnica, tek joj je dvadeset sedam godina, iza sebe ima borbu s leukemijom, a u riječima je snažna. Za sebe kaže da je oduvijek bila ozbiljna i empatična, a bolest joj je donijela zrelost. Svoje emocije pretače u slike, a svaka od njih je odraz trenutnog stanja ili viđenja svijeta oko sebe. Tekst je nastao uz sliku (niže u tekstu), koju je simbolično i moćno nazvala „Krv, rak i novi početak.“